U nekom trenutku u prvoj polovici 20. stoljeća – kršćanskoj polovici, jer događaj o kojem je riječ nikad se ne bi mogao zbiti u drugoj polovici – urednicima vodećih američkih novina postavljeno je sljedeće pitanje: Kakav biste naslov najviše željeli napisati? Mnogi su odabrali nešto poput: „Svi su ratovi završeni“ ili „Otkriven lijek za rak“. No jedan čikaški urednik dao je najbolji odgovor: „Krist ponovno dolazi.“

Naravno, kad Krist ponovno dođe, nećemo više mariti za stvari kao što su novine. Jedino će Bog napisati najvažniji naslov u povijesti.

U Knjizi Otkrivenja riječ je o posljednjem činu naše drame, o kraju povijesti, odnosno o kraju samoga vremena. Drugim riječima, o Kristovu drugom dolasku. Krist ne dolazi ponovno zato što je kraj vremena. Kraj je vremena zato što on ponovno dolazi. Krist nije ovisan o vremenu, vrijeme je ovisno o Kristu. Mnoge čitatelje i tumače Otkrivenja više zanima kada nego tko. No jedini odgovor koji on daje na pitanje kada jest „skoro“ ili „ubrzo“ (Otk 3,11; 22,7.12.20).

No prošlo je već skoro dvije tisuće godina. To i nije baš „ubrzo“. Je li Krist lagao?

Nipošto. Jer „ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju“ (2 Pt 3,9). Kako se možemo žaliti zbog toga što nam je produžen rok za završni ispit?

Osim toga, Božje vrijeme nije poput našega. „Jer je tisuću godina u očima tvojim kao jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna“ (Ps 90,4).

Kad ćeš umrijeti? „Ubrzo.“ Bilo to za šezdeset minuta ili za šezdeset godina, smrt uvijek dolazi brzo. Život je uvijek kratak. Na sličan se način možemo pitati kad će vrijeme umrijeti? Kad će biti okončan život cijeloga svijeta? Ubrzo.

Stvarno vrijeme ne mjeri se satima nego značenjima, ne materijom koja se giba prostorom nego duhom koji se giba svrhama. Stvarno je vrijeme kvalitativno, a ne kvantitativno; osobno, a ne bezlično. Grčki jezik ima dvije različite riječi za te dvije vrste vremena: kairos za prvu (stvarno, življeno vrijeme) i kronos za drugu (mjerljivo vrijeme).

Vrijeme između prvoga i drugoga Kristova dolaska je više-manje beznačajno u usporedbi s tim dvama velikim događajima. Pad Rima, uspon i pad srednjega vijeka, renesansa, industrijska revolucija, dva svjetska rata – to su puke bilješke na dnu stranica u Božjoj povjesnici, tema za drugu stranicu u Božjim novinama. Otkrivenje nam pokazuje naslovnicu.

„Hoće li se tata uskoro vratiti s Floride?“ upita od iščekivanja zadihan trogodišnjak. „Hoće.“ Čitavo vrijeme dok se tata ne vrati bit će određeno tim događajem, i to će se uistinu „uskoro“ dogoditi, ne zato što je posrijedi određena količina vremena, nego zato što je tata jako važna osoba u životu djeteta.

Iščekivanje sretnoga događaja prije no što se on dogodi povećava sreću. Planiranje filma, nogometne utakmice ili praznika dio je zabave. No ovdje je riječ o nečem beskonačno većem od praznika. Ovdje je riječ o vječnom braku s Bogom. Ova bi knjiga zbog toga svakoga kršćanina trebala učiniti jako, jako sretnim. Jer ovdje je obećano, zajamčeno, osigurano ono čemu se najviše nadamo. Veliki Kralj doći će i poraziti sve svoje neprijatelje te nas, svoju Pepeljugu, odvesti u svoj veliki dvorac kako bismo ondje vječno sretno živjeli. Bajke nisu glupkaste zato što su previše dobre da bi bile istinite, nego zato što ni izdaleka nisu dovoljno dobre. „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

No mi bismo ipak voljeli znati kada će se to točno dogoditi.

Možda će doći za našega života? Da, možda. Kraj vremena i početak vječnosti, kraj svijeta i početak neba, u Knjizi Otkrivenja simbolizirani su padom Babilona, zemaljskoga grada (Otk 18) i silaskom novoga Jeruzalema, Božjega grada (Otk 21).

To je savršen završetak priče o sukobljenim simbolima koju nalazimo u čitavu Svetom pismu. Postoji savršena dosljednost svih vertikalnih slika: sva će ljudska uspinjanja prema Bogu propasti, a svi će Božji silasci prema čovjeku uspjeti. Osamnaesto i dvadeset prvo poglavlje Knjige Otkrivenja samo dopunjuju taj konzistentni obrazac.

Prvo, vidimo Boga kako silazi ne bi li stvorio svijet koji je savršeno dobar. Zatim vidimo čovjeka kako se uspinje ne bi li ugrabio zabranjenu voćku, a taj prividni uspon zapravo je pad.

Zatim, Babilonska se kula (Post 11) čini potpuno razumnim pothvatom kojem se smiješi blistava budućnost, ali pokušaj dohvaćanja nebesa ljudskim naporom doživljava propast kad Bog unese zbrku u ljudski jezik (logos, razum). Već u idućem poglavlju na red dolazi Abrahamov poziv. Takav način spašavanja povijesti čini se potpuno besmislenim, a ipak, to je Božji početak najveće svjetske uspješnice – priče o otkupljenju.

Potom, Jobov (svačiji) pokušaj da pronađe Boga izgleda potpuno ispravno i pravedno, a ipak ne uspijeva. Ali kad Bog pronađe Joba, zadovoljan je čak i nestrpljivi Job.

Svi lažni proroci naizgled imaju uspjeha. Popularni su, jer mjere Boga prema onom što njihovi slušatelji žele čuti. Pravi proroci, s druge strane, uvijek su nepopularni i progonjeni zato što mjere čovjeka prema Bogu, a ne Boga prema čovjeku. Ali samo oni znaju istinu i nadživljuju vjekove.

Sva ljudska očekivanja vezana uz Mesiju pogrešna su. On ne odgovara ni jednoj ideji koju naš um može iznjedriti: zemaljski kralj, ratnik, državnik, filozof, levitski svećenik ili običan prorok. No Bog ima najgenijalniju ideju u povijesti. On poražava đavla i otkupljuje nas postajući raspeti zločinac. Svojom smrću na križu u isti mah pomiruje nebesa i zemlju, pravdu i milosrđe (Ps 85,10).

Naposljetku, Babilon se – sva svjetska nastojanja i sva svjetska slava – urušava u sat vremena. Očajanje je zapanjujuće. Molim te, pročitaj veličanstvenu poeziju osamnaestoga poglavlja, a ne samo ove jadne riječi o njoj. Nakon što propadnu lažne ljestve koje sa zemlje vode prema nebu, pojavljuju se prave ljestve koje s neba vode prema zemlji: novi Jeruzalem jest sâm Krist, Glava i njegovo Tijelo, Crkva. (On se u Iv 1,29–34 objavljuje kao prave Jakovljeve ljestve.)

Evanđelje koje je Isus navješćivao djelima, a Pavao riječima, Knjiga Otkrivenja navješćuje simbolima: spasenje Božjom milošću, a ne ljudskom veličinom. Druge religije priče su o čovjekovoj potrazi za Bogom. Biblija je priča o Božjoj potrazi za čovjekom. Isus nam je obećao da će ga pronaći svi oni koji ga traže (Lk 11,9–13), ali samo zato što nas je on prvi tražio i pronašao nas. A ta Božja operacija spašavanja koju teolozi nazivaju otkupljenjem bit će dovršena onda kad bude dovršena sama povijest, kad naš božanski Ljubitelj dođe i uzme svoju Zaručnicu te je odvede kući.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Petera Kreefta “I ti možeš razumjeti Bibliju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.