Joseph Ratzinger: Što je savjest i kako progovara?

Kada danas govorimo o savjesti, u misli nam dolaze tri glavne struje misli.¹ Naime, savjest traži pravo na subjektivnost, koju nikako nije moguće izmjeriti objektivno. No, kao odgovor na ovo smjesta se javlja pitanje: tko uspostavlja takvo apsolutno pravo subjektivnosti? Ona svakako može imati razmjerno pravo, ali u zaista važnim slučajevima – nije li to pravo potrebno žrtvovati objektivnome zajedničkom dobru na najvišoj razini?

Neobično je to što neki teolozi teško prihvaćaju jasan i ograničen nauk o nepogrešivosti pape, ali im zato nije nimalo teško pripisati de facto nepogrešivost svakome tko posjeduje savjest. Zapravo nije moguće potvrditi apsolutno pravo na subjektivnost kao takvu.

Savjest također na neki način znači Božji glas u nama. Tim se poimanjem uspostavlja u potpunosti nenarušivo značenje savjesti: savjest nam podastire razlog koji bi nadilazio svaki ljudski zakon. Takva izravna veza između Boga i čovjeka čovjeku daje apsolutno dostojanstvo. No, tada se pojavljuje pitanje: progovara li Bog čovjeku proturječno? Je li možda proturječan samome sebi? Zabranjuje li jednoj osobi, sve do mučeništva, činiti nešto što nekoj drugoj dopušta ili čak od nje traži?

Jasno je kako nije moguće opravdati izjednačavanje pojedinačnih prosudaba savjesti s glasom Božjim. Savjest nije proročište, kako je to ispravno primijetio Robert Spaemann.

Susrećemo se sada i s trećim značenjem: savjest je nad-ja (super ego), pounutarnjenje volje i uvjerenja drugih koji su nas oblikovali i koji su nam u tolikoj mjeri utisnuli svoju volju te nam ona sada više ne progovara izvana, nego iz dubina naše nutrine. U tome smislu savjest uopće ne bi bila stvarnim izvorom morala, nego jedino odrazom volje drugoga, strani vodič unutar nas samih. Savjest tada ne bi bila organ slobode, nego ropstvo koje je usvojeno, od kojega bi se čovjek logično trebao osloboditi kako bi otkrio širinu svoje stvarne slobode.

Iako bi se brojni pojedinačni vidovi savjesti mogli objasniti na taj način, ova teorija ne stoji u potpunosti.

S jedne strane imamo djecu koja se, i prije no što prime formalan odgoj, sama od sebe protive nepravdi. Ona sama od sebe daju “da” onome što je dobro i istinito, što prethodi svakome obrazovnom zahvatu – zahvatu koji ih nerijetko samo zamračuje i lomi, mjesto da ih ostavi da rastu. S druge strane, postoje zreli muškarci i žene u kojih pronalazimo slobodu i budnost savjesti koja se okomljuje na ono što je naučeno ili što je uvriježeno činiti. Takva je savjest postala nutarnji osjet za ono što je dobro, neka vrsta daljinskoga upravljača, koji čovjeka vodi kroz ono što je naučio.

Koji je stvarni položaj savjesti? Želio bih usvojiti ono što je o tome rekao Robert Spaemann: Savjest je organ, a ne nepogrešiv autoritet.² Organ zbog toga što je posrijedi nešto što nam je dano, što pripada samoj našoj biti, a ne nešto što je stvoreno izvan nas. No, budući da je posrijedi organ, potrebni su mu rast, vježba, praksa. Usporedbu što je Spaemann čini s govorom u ovome slučaju nalazim vrlo prikladnom. Radi čega govorimo? Govorimo jer smo naučili govoriti od roditelja. Govorimo jezikom kojim su nas oni naučili, iako smo svjesni da postoje i drugi jezici koje ne govorimo niti ih razumijemo. Osoba koja nikada nije naučila govoriti jest nijema. A opet, jezik nije neka vanjska uvjetovanost koju smo usvojili, nego prije nešto što nam je svojstveno u nutarnjemu smislu. Oblikovan je izvana, ali to oblikovanje odgovara datostima naše vlastite naravi: tome što smo kadri izražavati sebe jezikom.

Čovjek kao takav jest biće-koje-govori, ali to postaje samo ukoliko nauči govoriti od drugih. Na taj se način susrećemo s temeljnim poimanjem što znači biti čovjek: čovjek je “biće kojemu je potrebna pomoć drugih kako bi postao ono što po sebi jest…”³

Ovo temeljno antropološko ustrojstvo ponovno susrećemo u savjesti. Čovjek je po sebi biće koje posjeduje organ nutarnje spoznaje dobra i zla. No, da bi taj organ postao to što jest, potrebna mu je pomoć drugih. Savjest zahtijeva oblikovanje i obrazovanje. Ona može zakržljati, može ju se pogaziti, iskriviti tako da govori jedvice ili izopačeno. Šutnja savjesti može postati smrtonosna bolest čitave jedne civilizacije.

U Psalmima s vremena na vrijeme susrećemo molitvu da Gospodin oslobodi čovjeka od njegovih potajnih grijeha. Psalmist vidi kao svoju najveću pogibelj to da grijehe više ne prepoznaje kao grijehe te da tako u njih pada u naizgled mirnoj savjesti. Nemogućnost doživljavanja grižnje savjesti jest bolest, jednako kao što je to i nemogućnost osjeta boli, kako opet tvrdi Spaemann.⁴ Stoga ne možemo odobriti krilaticu kako svatko uvijek smije činiti ono što mu dopušta savjest: u tome bi slučaju osobi lišenoj savjesti sve bilo dopušteno.⁵ No, zapravo je njegova vlastita krivnja što mu je savjest toliko zamračena da više ne uviđa ono što bi kao čovjek trebao uviđati.

Drugim riječima, u pojam je savjesti uključena obveza, obveza skrbi o njoj te njezina oblikovanja i odgajanja. Savjest ima pravo na uvažavanje i posluh do one mjere do koje sama osoba uvažava i posvećuje pozornost savjesti, kakvu njezino dostojanstvo zaslužuje. Pravo savjesti jest obveza na njezino oblikovanje. Kao što nastojimo razviti služenje jezikom te kao što nastojimo upravljati načinom na koji se služimo pravilima, moramo tražiti i istinsko mjerilo savjesti kako bi nutarnja riječ savjesti napokon dosegla punu vrijednost.

Za nas ovo znači da učiteljstvo Crkve snosi odgovornost za ispravno oblikovanje savjesti. Mogli bismo reći kako se Učiteljstvo poziva na nutarnji odjek što ga njegova riječ izaziva u postupku sazrijevanja savjesti. Stoga je pojednostavljenje svako suprotstavljanje iskaza Učiteljstva u odnosu na savjest. U takvu se slučaju moram pitati daleko više: što je to u meni što se protivi riječi Učiteljstva?

Možda moja vlastita lagodnost? Moja tvrdoglavost? Ili možda udaljavanje uzrokovano načinom života koji mi omogućuje nešto što Učiteljstvo brani, a što se meni čini prihvatljivijim ili prikladnijim samo stoga što društvo to smatra razumnim? Jedino je u okružju ovakve borbe moguće vježbati savjest, a Učiteljstvo ima pravo očekivati da će mu savjest biti otvorena, u skladu s ozbiljnošću pitanja o kojemu je riječ.

Ako vjerujem da Crkva svoje ishodište ima u Gospodinu, tada učiteljska služba unutar nje ima pravo – ukoliko se vjerodostojno razvija – biti prihvaćena kao prvenstveni čimbenik u oblikovanju savjesti. Ovome onda odgovara obveza Učiteljstva da svoju riječ progovara tako da bude shvaćena posred sukoba vrjednota i različitih usmjerenja. Mora se izražavati na način da bude moguće nutarnje odzvanjanje riječi Učiteljstva u savjesti, a to podrazumijeva više od tek povremena očitovanja s najviše razine.

Ovdje nam je potrebno ono na što je Platon upućivao kada je rekao da dobro nije moguće spoznati na školski način, nego da jedino redovitom raspravom u obiteljskome duhu pojam dobra može izroniti iz duše, kao što svjetlost nastaje iz iskrice.⁶ Ova trajna “rasprava u obiteljskome duhu” unutar Crkve mora izgraditi savjest zajednice – onih koji nastoje svoju riječ iskazati u učiteljskoj službi, kao i onih koji žele tu riječ naučiti iz svoje nutrine.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Josepha Ratzingera “O savjesti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

1. Vidi R. Spaemann: Moralische Grundbegriffe 73-84. Od pomoći je i A. Laun: Das Gewissen: Oberste Norm sittlichen Handelns (Innsbruck, Österreich: 1984.).
2. Spaemann: Moralische Grundbegriffe, 81.
3. Isto, 79.
4. Isto, 80.
5. Isto, 83.
6. Platon, na nav. mj.