Uskrs je jedno od najradosnijih razdoblja u godini. Korizma je završila, možemo jesti čokoladna jaja do mile volje, a što je najvažnije – Isus je uskrsnuo! No žaljenja vrijedna stvarnost za većinu jest da Uskrs zaboravimo mnogo prije nego što završi uskrsno vrijeme. Većini nas – osim časnih izuzetaka – veoma je lako pustiti da duh slavljenja izgubi svoj žar mnogo prije nego što prijeđemo put od pedeset dana do Duhova.

U Svetome pismu čitamo kako je Isus ostao s učenicima četrdeset dana nakon uskrsnuća. A zatim je, nekoliko dana nakon Gospodinova uzašašća, Duh Sveti sišao na učenike, i nastala je Crkva. Tih prvih pedeset dana Uskrsa bili su dani priprave za misionarsko djelovanje. Tako je i danas.

Što bismo u ovim završnim danima Uskrsa mogli poduzeti kako bismo se pripremili evangelizirati na postkršćanskome misionarskome području? Jedan način na koji možemo ostati aktivnima u tome jest da odvajamo vrijeme za pozorno razmatranje Svetoga pisma. Preciznije, mogli bismo provesti nešto vremena proučavajući prividna „proturječja” u evanđeoskim pripovijestima o uskrsnuću Isusovu, koje su se za nekršćane pokazale problematičnima.

Anđeli ili ljudi?

Na prvi se pogled čini da pisci Evanđelja ne pričaju istu priču. Sveti Matej kaže da je bio jedan anđeo (Mt 28,1-8); sveti Marko kaže da je bio jedan mladić (Mk 16,1-8); sveti Luka izvještava o dvojici muškaraca na grobu (Lk 24,1-10); a sveti Ivan evanđelist opisuje dva anđela (Iv 20,11-13). Dakle, koja je prava priča? Jesu li žene susrele anđele ili ljude? I koliko njih?

Nekima se ti različiti opisi mogu činiti gotovo nesavladivom neusklađenošću. Povjesničar Novoga zavjeta Michael Licona kaže da se taj problem „lako riješi ako uzmemo u obzir da se anđele katkada nazivalo ljudima” („Uskrsnuće Isusovo”). U Novome zavjetu anđele se više puta naziva „ljudima”, iako se u danome kontekstu jasno vidi da su oni anđeli (Lk 24,4; Dj 1,10; Dj 10,30).

Jedno moguće objašnjenje jest da su ti anđeli izgledali poput ljudi, i da ih se jednostavno opisivalo u skladu s izgledom (iako su žene znale da su oni anđeli). To je očito ono što Luka čini kada na početku svojega opisa uskrsnuća Isusova spominje dvojicu muškaraca u blistavoj odjeći koji kod praznoga groba kažu ženama: „Zašto tražite živoga među mrtvima? (Lk 24,4). Devetnaest redaka kasnije on piše: „[…] rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ.” 

Drugo moguće objašnjenje jest da su Marko i Luka namjeravali prikazati otkrića praznoga groba iz subjektivne perspektive žena. Možda su žene na početku mislile da su ti anđeli ljudi. I doista, Biblija nam kaže da se anđele nije uvijek odmah prepoznavalo kao anđele. Na primjer, u Knjizi o Tobiji kaže nam se: „Tobija ode da potraži takva čovjeka i nađe Rafaela. Tobija nije znao da je to anđeo Božji.” (Tob 5,4) Koje god bilo stvarno objašnjenje, Jeronimov komentar Biblije daje naslutiti da je „opis njihove bijele odjeće i njihove blještave pojave jednak [kao kod Mateja i Ivana], i nema sumnje da se misli na nebeske glasnike”.

Jedan ili dvojica?

Jednostavan savjet kojega se treba sjetiti kada čitamo Evanđelja kroz prizmu povijesti jest da kada autor nešto izostavi, to ne znači da je on to odbacio. Moguće je da je u nekim slučajevima autor odlučio izostaviti nešto što su drugi odlučili uključiti.

S tim pravilom na umu razmotrimo pripovijesti o praznome grobu. Matej spominje samo jednoga anđela izvan grobnice. No Marko, Luka i Ivan spominju jedino anđele unutar grobnice. Jesu li obje te mogućnosti međusobno isključive? Uopće nisu. Može biti da je Matej propustio pisati o anđelima unutar grobnice, a drugi pisci propustili su spomenuti anđela izvan grobnice.

Možda je nadahnute autore najviše zanimalo utvrditi općenitu bit onoga što se uistinu dogodilo. Kako sugerira stručnjak Raymond Brown, možda su evanđelisti htjeli da spominjanje anđela bude prvenstveno književni postupak, kojim bi pokazali svoje vjerovanje da je tu bilo došlo do božanskoga djelovanja („Rođenje Mesije”). Ako je tako, onda bi pisce Evanđeljâ ponajviše zanimala činjenica anđeoske prisutnosti, a ne sitne pojedinosti o njihovoj prisutnosti.

Zaključne misli

U ovim završnim danima Uskrsa svima bi nam veoma dobro došlo da se okrenemo Bibliji, da s trudom i svečanom ozbiljnošću razmatramo otajstva Uskrsnuća i Uzašašća našega Spasitelja, Isusa Krista. Svi bismo trebali odvojiti vrijeme da čitamo Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo Evanđelje, imajući cijelo vrijeme na umu da ti ljudi nisu pričali izmišljene priče. Oni su objavljivali stvarnu smrt i uskrsnuće Mesije, istinsko otkupljenje svijeta. Pisali su ono što je papa Benedikt XVI. nazvao „interpretiranom poviješću”. Da, oni su svojim čitateljima – a to smo danas vi i ja – govorili o onome što se stvarno dogodilo.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.