Svećenik po svome celibatu postaje „čovjek za druge”, na način različit od onoga na koji to postaje netko tko se u bračnomu sjedinjenju veže sa ženom. Kao suprug i otac, svaki čovjek postaje “čovjek za druge”, nadasve u krugu svoje obitelji, za svoju suprugu te zajedno s njom za djecu, kojima daje život. A svećenik, odričući se toga očinstva koje je vlastito supružnicima, traži drugo očinstvo i gotovo drugo majčinstvo, podsjećajući na Apostolove riječi o djeci koju rađa u bolovima (usp. 1 Kor 4,15; Gal 4,19).

Vjernici su djeca njegova duha, ljudi koje je Dobri Pastir povjerio njegovoj brizi. To su mnogi ljudi, puno brojniji od onih koje bi mogla prihvatiti jedna obična ljudska obitelj. Svećeničko je pastirsko zvanje veliko. Sabor uči da je ono opće: ono je usmjereno prema čitavoj Crkvi (usp. Presbyterorum ordinis, br. 3,6,10 i 12.) te je time i misijsko. Redovito, ono je vezano za službu određene zajednice naroda Božjega u kojoj svatko očekuje pažnju, brižnost, ljubav. Svećeničko srce, raspoloživo za tu službu, za tu brigu i ljubav mora biti slobodno. Celibat je znak slobode koje je za služenje. U snazi toga znaka hijerarhijsko svećeništvo, ili „minesterijalno”, jest – po tradiciji naše Crkve – najuže „povezano” s općim svećenstvom vjernika.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 dana s Ivanom Pavlom II.”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.