APOSTOL RAZUMA

I Chesterton bi danas hodao za život: Nasmiješen pogled djece je ono što svemir drži zajedno

Vjerojatno bismo se znatnije približili istinitoj predodžbi o stvarima kada bismo se prema svim odraslim osobama, svih titula i vrsta, odnosili s točno istom tajanstvenom privrženošću i zbunjenim poštovanjem s kojima se odnosimo prema djetinjim ograničenjima

 

Djeca privlače gotovo svaku normalnu osobu radi ove dvije činjenice: prvo, da su ona jako ozbiljna i, drugo, da su samim time jako sretna. Ona su radosna s takvom ispunjenošću, kakva je jedino moguća u odsutnosti humora. Najdublji učenjaci i mudraci nikada nisu uspjeli postići tu ozbiljnost koja prebiva u očima tromjesečne bebe. Radi se o ozbiljnosti udivljenja pred svijetom, a udivljenje pred svijetom nije mistika, već uzvišeni zdrav razum. Oduševljenost djece leži u ovome: sa svakom su od njih sve stvari iznova načinjene i svijetu se ponovno sudi. Dok šećemo ulicama i ispod nas vidimo te predivne loptaste glave, tri puta prevelika za tijelo i koja su obilježje tih ljudskih gljiva, uvijek bismo se prije svega trebali sjetiti kako se u svakoj od tih glava nalazi novi svijet, onako nov kao što je bio sedmoga dana stvaranja. U svakoj se od tih kugla, nalazi novi zvjezdani sustav, nova trava, novi gradovi i novo more.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U zdravom se duhu uvijek nalazi tajanstven poticaj da nas religija uči da radije kopamo negoli da se penjemo – te da ako jednom dokučimo običan komad zemlje, tada ćemo shvatiti sve. Slično tome, osjećamo da ako bismo naviku mogli skršiti jednim udarcem te vidjeti zvijezde kao što ih dijete vidi, ne bi nam trebala nikakva druga apokalipsa. To je velika istina koja je oduvijek ležala u pozadini štovanja beba i koja će ju podupirati do samoga kraja. Doba zrelosti se, sa svojom beskrajnom energijom i aspiracijama, lako može uvjeriti kako će pronaći nove stvari da ih cijeni – ali nikada se, zapravo, neće uvjeriti da je uistinu cijenilo što je imalo. Možemo pretraživati nebesa i pronaći bezbroj novih zvijezda, ali još uvijek postoji nova zvijezda koji nismo pronašli – ona na kojoj smo rođeni.

No, utjecaj djece ide dalje od svojeg prvog tričavog pokušaja ponovnog stvaranja neba i zemlje. Ono nas zapravo nuka da promijenimo svoje ponašanje u skladu s tom revolucionarnom teorijom čudesnosti sviju stvari. Nama je (čak i kad smo savršeno jednostavni ili neuki) govor kod djece doista podjednako čudesan, njihovo hodanje nam je podjednako čudesno, jednostavna inteligencija kod djece nam je podjednako čudesno. Cinik si umišlja kako je po tom pitanju odnio pobijedio – da se može smijati kad dokaže kako su dječje riječi ili bedastoće, kojima se štovatelji beba tako dive, sasvim obične. Činjenica je kako je upravo u tome, štovanje beba tako dubinski ispravno. Svaka je riječ i svaka bedastoća kod grumena gline čudesna, dječje su riječi i bedastoće čudesne i jedino je ispravno reći da su filozofove riječi i bedastoće podjednako čudesne.

Istina je kako je naš stav prema djeci ispravan, a naš je stav prema odraslima pogrešan. Naš se odnos prema nama u dobi jednakima sastoji od uslužne ljubaznosti, koja leži na značajnoj količini ravnodušnosti ili prezira. Naš se stav prema djeci sastoji od snishodljivog ugađanja, koje leži na dubokom poštovanju. Klanjamo se odraslim osobama, skidamo svoje šešire pred njima, suzdržavamo se da im oštro ne proturječimo, ali mi ih ne cijenimo prikladno. Od djece pravimo lutke, prodikujemo im, čupamo ih za kosu te ih poštujemo, ljubimo i bojimo ih se. Kad kod odraslih nešto poštujemo, tada su to njihove kreposti ili njihova mudrost, i to uopće nije teško. Ali mi poštujemo dječje pogreške i gluposti.

Vjerojatno bismo se znatnije približili istinitoj predodžbi o stvarima kada bismo se prema svim odraslim osobama, svih titula i vrsta, odnosili s točno istom tajanstvenom privrženošću i zbunjenim poštovanjem s kojima se odnosimo prema djetinjim ograničenjima. Dijete ima poteškoća u postizanju čuda govora, stoga su nam njegovi neuspjesi gotovo podjednako čudesni kao i njegovi uspjesi. Kad bismo samo usvojili taj isti stav prema premjerima i kancelarima kraljičine riznice, kad bismo im ljubazno pružili podršku u njihovom zamuckivanje i preslatkim pokušajima ljudskog govora, bili bismo daleko mudrije i tolerantnije ćudi. Dijete ima smisao za eksperimentiranjem u životu, koje je općenito zdravo u namjerama, ali često nepodnošljivo kod kuće. Kad bismo se samo prema svim ekonomskim gusarima i samouvjerenim tiranima odnosili na isti način, kad bismo ih pažljivo ukorili zbog njihovih okrutnosti, kao da se radi o slučajnim pogreškama tijekom života, ako im jednostavno kažemo kako će „razumjeti kad odrastu“, vjerojatno bismo prihvatili najbolji i najrazorniji stav prema slabostima čovječanstva. U našim odnosima s djecom, dokazujemo kako je paradoks u potpunosti istinit, da je moguće kombinirati pomilovanje koja je na rubu prezira, s čašćenjem koje je na rubu terora. Djeci opraštamo s istom vrstom bogohulne nježnosti s kojom je Omar Hajjam oprostio Svemogućem.

Bît ispravnosti našeg pogleda na djecu, leži u činjenici da njih i njihove načine ponašanja, doživljavamo nadnaravnima, dok mi, iz nekog misterioznog razloga, sebe ili naše vlastite načine ponašanja, ne doživljavamo takvima. Sâma malenost djece, omogućava nam gledati na njih kao na čuda – kao da imamo posla s novom vrstom, koja se jedino može vidjeti kroz mikroskop. Sumnjam može li itko, ma koliko god bio nježan ili maštovit, vidjeti dječju ručicu i barem malo se ne uplašiti. Strašno je zamisliti si, kako esencijalna ljudska sila pokreće tako sićušnu stvar. To je kao da si zamislimo, kako ljudska narav prebiva u krilu leptira ili listu stabla. Kad pogledamo na tako ljudske, a opet tako malene živote, osjećamo kao da smo mi sami povećani na sramotnu veličinu tijela. Osjećamo istu vrstu obveze prema tim stvorenjima, koje bi božanstvo moglo osjećati da je stvorilo nešto što ono sâmo ne može shvatiti.

Ali nasmiješen pogled djece, možda je najomiljenija spona koja svemir drži zajedno. Njihovo glomazno dostojanstvo je dirljivije od bilo koje poniznosti. Njihova prijaznost nam daje više nade za sve stvari, negoli tisuće karnevala optimizma. Njihove velike i sjajne oči u svojoj zadivljenosti, naizgled sadrže sve zvijezde. Njihova nam nevjerojatna umanjenost nosa, naizgled daje savršen nagovještaj humora koji nas očekuje u Kraljevstvu nebeskom.

Gilbert Keith Chesterton | Bitno.net

Izvor: Croatian Chestertonians


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. svibnja 2019.

Možda vam se svidi