LITURGIJA PREMA SCOTT HAHNU

Što je to anafora, zašto su se na ‘Veliki Amen’ tresli poganski hramovi i što znači kad svećenik kaže: ‘Gore srca’?

Nakon što svećenik podigne darove, on nas poziva: Gore srca! Ovo je snažna slika koju ćete naći u kršćanskim liturgijama po cijelom svijetu od najranijih vremena.

gore srca anafora veliki amen

Foto: Shutterstock.com

Mi podižemo svoja srca prema nebu. Po riječima Otkrivenja (vidi Otk 1,10; 4,1–2), mi smo u duhu poneseni – u nebo. Od sada, kažemo, gledat ćemo na stvarnost vjerom, a ne očima.

Pa što onda vidimo u tom nebu? Prepoznajemo da su svuda oko nas anđeli i sveci. Pjevamo pjesmu koju, prema mnogim prikazima, anđeli i sveci pjevaju pred nebeskim prijestoljem (vidi Otk 4,8; 6,2–3). Na Zapadu je zovemo Sanctus ili Svet; na Istoku je to Trisagion ili Triput Svet.

Tada dolazi vrhunac euharistijske žrtve, velika euharistijska molitva (ili anafora). Ovo je trenutak kada postaje jasno da Novi savez nije knjiga. On je čin, a taj čin je euharistija. Postoje mnoge euharistijske molitve koje se koriste u Crkvi, ali sve sadrže iste elemente:

  • Epikleza. Svećenik polaže ruke nad darove i zaziva Duha Svetoga. To je moćan susret s nebom, koji se još više cijeni na Istoku.
  • Riječi ustanove euharistije su trenutak kada Duh i Riječ pretvaraju kruh i vino u tijelo i krv, dušu i božanstvo Isusa Krista. Svećenik kazuje dramu Posljednje večere, kada je Isus osigurao ponavljanje njegove žrtve saveza za sva vremena. Ono što je 12. poglavlje Knjige Izlaska za pashalnu liturgiju, to su Evanđelja za euharistijsku molitvu – ali uz veliku razliku. Riječi nove Pashe “izvršavaju ono što označavaju”. Kada svećenik izgovara riječi ustanovljenja – “Ovo je moje .. Ovo je kalež moje krvi, krvi novoga i vječnoga saveza” – ne izgovara on samo riječi, već govori u osobi Krista, koji je glavni celebrant mise. Sakramentom svetoga reda čovjek je promijenjen u samoj svojoj biti; kao svećenik on postaje “drugi Krist”. Isus je zaredio apostole i njihove nasljednike da slave svetu misu kada je rekao: “Ovo činite… meni na spomen” (1 Kor 11,25). Obratite pozornost na to kako im je Isus zapovjedio “činite ovo”, a ne “zapišite ovo” ili “pročitajte ovo”.
  • Spomen. Upotrebljavamo riječi “spomen” i “sjećanje” kako bismo opisali sljedeći dio euharistijske molitve, ali te riječi teško da odgovaraju pojmovima izvornoga jezika.

U Starom zavjetu, na primjer, često čitamo da se Bog “sjeća svog saveza”. Međutim, to ne znači da bi mogao ikad zaboraviti svoj savez, već u određena vremena, za dobrobit svojeg naroda, on ga je obnovio, ponovno predočio i ponovio ga. To je ono što on čini po svom svećeniku, u spomen-činu svete mise. On čini svoj Novi savez ponovno novim.

  • Prinos darova. “Spomen” mise nije nešto imaginarno. On ima tijelo; to je Isus u svom proslavljenom čovještvu i On je naš prinos.

“Gospodine, slavimo spomen spasonosne muke Sina tvoga… zahvalno ti prinosimo ovu žrtvu živu i svetu” (Treća euharistijska molitva).

  • Prošnje. Nakon toga sa samim Isusom molimo Oca za žive i mrtve, za cijelu Crkvu i cijeli svijet.
  • Doksologija. Kraj euharistijske molitve dramatičan je trenutak. Zovemo ga “doksologija”, što na grčkom znači “riječ slave”.

Svećenik podiže kalež i hostiju kojima se u ovom trenutku obraća kao Isusu. Ovo je Isus, i “Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu, tebi Bogu Ocu svemogućemu, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova.” Ovdje bi trebao odjekivati naš “Amen!”; koji se tradicionalno zove “Veliki Amen”. U četvrtom stoljeću sv. Jeronim je zapisao da bi se u Rimu svi poganski hramovi tresli kada bi bio proglašen Veliki Amen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.G

Objavljeno: 18. lipnja 2017.

Možda vam se svidi