CRKVENI OTAC
Atenagora: Što nas san uči o uskrsnuću mrtvih
Neka se nitko ne čudi što život prekinut smrću i raspadanjem nazivamo trajanjem bića, nego neka razabere kako nije samo jedno značenje ovoga izraza, nije ni samo jedan način toga trajanja jer nije ni jedna narav onoga što traje.
Naime, ako sve što traje traje po svojoj naravi, u bića posve nepropadljivih i besmrtnih neće biti isto trajanje kao naše jer se ne mogu na istu razinu staviti viša i niža bića, a ni kod ljudi se ne može tražiti to uvijek jednako i nepromjenjivo trajanje. Jer ona prva od početka jednostavno voljom Stvoritelja bijahu stvorena besmrtna i određena da traju vječno; ljudi, naprotiv, s obzirom na dušu od početka imaju nepromjenjivo trajanje, ali s obzirom na tijelo besmrtnost postižu po promjeni.
Upravo je to smisao uskrsnuća: prema njemu upirući pogled, očekujemo raspadanje tijela kao ono što slijedi nakon ovoga života podložna potrebama i propadljivosti, a nakon njega nadamo se vječnomu postojanju. Tako svoju smrt ne izjednačujemo sa smrću nerazumnih bića, a ni vječnost ljudi s vječnošću besmrtnih bića, da ljudsku narav i život nerazborito ne izjednačimo s naravi i životom posve drukčijih bića.
Stoga se ne treba zgražati ako se s obzirom na ljudsko trajanje uočava određena nejednakost, niti uskrsnuće treba nijekati zbog odjeljivanja duše od tijela, a niti raspadanje udova i njegovih dijelova prekida nastavljanje života.
Kada tijekom sna prirodno dođe do blokade osjetila i prirodnih sposobnosti pa izgleda da se osjetilni život prekinuo – ljudi dakako spavaju u pravilnim vremenskim intervalima i onda se ponovno vraćaju svojemu načinu života – ne izbjegavamo zbog toga nazivati ga životom. To je razlog, držim, što neki san nazivaju bratom smrti, ne što bi smatrali da potječu od istih predaka i roditelja, nego što se mrtvi i oni koji spavaju nalaze u sličnu stanju barem što se tiče spokoja i neosjećanja ničega oko sebe, pa čak i neosjećanja vlastitoga bića i vlastitoga života.
Ako, dakle, ljudski život, koji je od početka do kraja pun anomalija i isprekidan svime što smo spomenuli, ne odbijamo zvati životom, ne smijemo ne vjerovati u život koji slijedi nakon raspadanja i koji uključuje uskrsnuće, makar se odvajanjem duše od tijela na neko vrijeme prekida.
Gornji tekst je izvadak iz knjige “Atenagora: O uskrsnuću mrtvih”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.