Prva je Crkva preuzela ili, bolje rečeno, jednostavno zadržala velike židovske svetkovine Pashu i Pedesetnicu, ali to nije bilo zato što su je podsjećale na Kristovo uskrsnuće i silazak Duha Svetoga (čiji je spomen bio srž cjelokupnoga života Crkve), nego zato što su one, još prije Krista, bile nagovještaj i navještaj onoga doživljaja vremena i života u vremenu koji se poslije očitovao i ostvario u Crkvi. Te su svetkovine – da se poslužimo drugom slikom – bile „materija“ sakramenta vremena, kojega je Crkva trebala biti poslužiteljicom. Znamo da su obje svetkovine u početku bile godišnje proslave proljeća i prvih plodova prirode. U tom su smislu uvelike bile izraz čovjekova radovanja životu. Slavile su vraćanje svijeta u život poslije zime (smrti) i to što on ponovno postaje čovjekova hrana i život.

Vrlo je važno da je ova „najprirodnija“, sveobuhvatna i univerzalna svetkovina – svetkovina samoga života – postala početna točka i temelj duge preobrazbe ideje i doživljaja svetkovine. Jednako je važno da u toj preobrazbi nove faze nisu samo dokidale i zamjenjivale prethodne, nego su ih i upotpunjavale, dajući im sve dublje i šire značenje, dok cijeli proces nije dovršen u Kristu. Otajstvo prirodnoga vremena – ropstvo zimi i oslobođenje u proljeće – ispunilo se u otajstvu vremena kao povijesti – u vidu ropstva u Egiptu i oslobođenja u Obećanoj zemlji. Otajstvo povijesnoga vremena preobrazilo se u otajstvo eshatološkoga vremena, koje shvaćamo kao pashu – „prijelaz“ u savršenu radost spasenja i otkupljenja, kretanje prema punini Kraljevstva. A kada je Krist, „Pasha naša“ (1 Kor 5,7), izvršio svoj prijelaz k Ocu, uzeo je na sebe i ispunio sva ova značenja – cjelokupno kretanje vremena u svim njegovim dimenzijama – te je na „posljednji, veliki dan Pedesetnice“ započeo novo vrijeme, novu „eru“ Duha.

Stoga Uskrs nije obilježavanje jednoga događaja, nego – svake godine – predstavlja vrhunac, ispunjenje vremena, našega stvarnog vremena. Jer mi i dalje živimo unutar istih triju dimenzija vremena: u svijetu prirode, u svijetu povijesti i u svijetu iščekivanja. U svakoj je od njih čovjek u tajnoj potrazi za radošću, odnosno za vrhovnim smislom i savršenstvom, za onim potpunim ispunjenjem koje ne nalazi. Vrijeme uvijek upućuje na svetkovinu, na radost koju samo po sebi ne može pružiti ni ostvariti. Toliko potrebno smisla, vrijeme postaje upravo forma i slika besmisla.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Alexandera Schemanna “Za život svijeta”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.