Ne razumijem kako kršćanin može ne ljubiti križa i kako može pred njim bježati! Ne znači li to, istodobno bježati pred Njim koji je na njemu htio visjeti i umrijeti za nas!?

Križ je svjetiljka koja prosvjetljuje nebo i zemlju.

Potrebno je moliti za ljubav prema križevima, tada nam postaju slatki. To sam iskusio za vrijeme četiri-pet godina, kada su me klevetali, žestoko se bunili, mnogo zbunili. Oh, imao sam križeva… imao sam ih mnogo više od onoga što sam mogao trpjeti! Počeo sam moliti za ljubav prema križevima…, tad sam se osjećao sretnim. To kažem ozbiljno, nema sreće bez toga.

Kada se ljubi križeve, nema se nijednoga: ako ih se odbacuje, oni vas pritišću.

Bježanje od križeva znači da želite da vas pritisnu, čeznete li za njima, znači da ne želite osjetiti njihovu gorčinu.

Križ! Križ! Križ! Zar je uzrok da gubimo mir? On daje mir u svijetu; upravo baš on treba ga donijeti u naše srce. Sve naše nevolje temelje se na činjenici da ga mi ne ljubimo. Strašimo se križeva što povećavaju križeve. Jedan križ što se jednostavno podnosi, a bez onog povratka na samoljublje što povećava bolove, nije to više onaj križ, ono trpljenje.

Križ je dar što ga dobri Bog dariva svojim prijateljima.

Što znači da ne ljubimo Boga? Znači da nismo postigli još onaj stupanj kada sve ono što je skupo donosi zadovoljstvo.

Duga bolest korisna je za nekog kršćanina kada se zna njome okoristiti.

Treba dosegnuti određeni stupanj savršenstva da ustrpljivo podnosimo bolest.

Nema hrabrosti za nošenje vlastitog križa! To je krivo, doista; što god činimo, križ nas pritišće, ne možemo mu izbjeći.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ivana Marije Vianneya “Bog nas ljubi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.