„Svi mi muškarci i žene i istome smo brodu, na olujnome moru. Dugujemo jedni drugima strašnu i tragičnu odanost.”

– G.K. Chesterton

Živimo u nemilosrdnome dobu.

Nestali su dani neproračunate ljubazne riječi, pristojno skinutoga šešira, i otvaranja vrata s poštovanjem. Više nije uobičajeno da mlada osoba svoje sjedalo u autobusu ponudi starijoj, da užurbani vozač pusti nekoga da se uključi u promet, ili za spontano izrečeno „molim te”, i na vrijeme napisanu poruku zahvale. Kada se bilo što od navedenoga dogodi, radi se o iznimci, a ne o pravilu. Kontrakulturno, ali ne i kulturno.

Nažalost, naši su razgovori još gori. Ljudi cijelo vrijeme pričaju, a rijetko slušaju. A kada „slušaju”, ne procesiraju ništa od onoga što njihov sugovornik nudi, nego naprosto šute i smišljaju svoju sljedeću repliku ili kontriranje. To je monolog samodopadnosti, uvjerenosti i nesmiljenoga samozadovoljstva. Oni s kojima se ne slažemo više ne smatramo pravim intelektualnim „sparing-partnerima” – oni su sada naši neprijatelji. Nekada se u svakome mogućemu pitanju kontinuum mišljenjâ u potrazi za istinom – a radi svoje intrigantne evolucije i promišljene iznijansiranosti – istraživao i cijenio. Mišljenja se sada grubo odbacuju. Ako niste uz nas, vi ste protiv nas. Ako ste na putu do „ispravnoga”, svejedno ste u krivu. Praksa uvjeravanja, nota šarma i toplina zainteresiranosti protjerane su. Gnjev je argument. Zgražanje je općeprihvaćena valuta. Uživa se u gnušanju.

Živimo u vremenu koje je zaboravilo na milosrđe. Imamo samo uvjerenost bez opraštanja, osuđivanje bez milosti. Ni za što ne postoji isprika. Kaže nam se da se nepromišljeno izrečene riječi ne mogu povući. Uči nas se da se povijesne pogreške ne mogu stavljati u kontekst. Odstupanje od konvencionalnoga pravovjerja naprosto je neoprostivo. Bit ćete kažnjeni, izloženi rulji, satrti, ili prognani. Uči nas se da to diktira pravda. Bit ćete spašeni jedino uništenjem. Velikom inkvizitoru Dostojevskoga svidjelo bi se današnje vrijeme. A svidjelo bi se i Staljinu, čovjeku beskrajnih čistki, koji je svoje drugove zbog njihovih navodnih prekršaja doslovno brisao s fotografija. Njegova jeziva filozofija iskorjenjivanja neprijatelja i njegovih ideja ima svoje odjeke u današnjemu netolerantnome svijetu. Kako je ruski književnik Anatolij Ribakov sažeo Staljinov paklenski nemilosrdan pogled na svijet: „Nema čovjeka – nema problema.”

To nije način da se dođe do Istine.

To nije način kako se treba postupati.

To nije način kako se treba odnositi prema svojoj braći i sestrama.

Mi nismo savršeni. Nitko od nas nije. Činit ćemo pogreške – opet i iznova. Istina, mi imamo svoje dostojanstvo, ali mi smo pali ljudi. A opet, u milosrdnim očima Božjim mi smo vrijedni otkupljenja. To bi nas trebalo natjerati da zastanemo i utihnemo. Umjesto uznositosti i smatranja da na sve imamo pravo, trebale bi nas prožimati poniznost i zahvalnost.

Kako je ruski disident Aleksandr Solženjicin otkrio u neumoljivome očaju sovjetskoga gulaga: „Postupno mi se otkrilo da crta koja razdvaja dobro od zla ne prolazi kroz države, ni kroz klase, a niti kroz političke stranke – nego kroz svako ljudsko srce – i kroz sva ljudska srca.”

Samo se prisjetite što je Krist toliko puta govorio o našoj slomljenosti i o obvezi na milosrđe:

„Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” (Iv 8,7)

„Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” (Mt 7,3)

„Tada pristupi k njemu Petar i reče: ‘Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?’ Kaže mu Isus: ‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.’” (Mt 18,21-22)

„A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.” (Mt 5,22-24)

„Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.” (Lk 15,7)

Bili smo dirnuti kada smo vidjeli osamnaestogodišnjega Brandta Jeana, brata Bothama Jeana, kojega je nastrijelila i ubila policajka Amber Guyger, kako za vrijeme podnošenja „izvješća o utjecaju kaznenog djela na žrtvu” pita smije li zagrliti policajku Guyger. „Volim vas kao osobu”, rekao joj je Brandt dok se ona plačući tresla u njegovu zagrljaju, „i ne želim vam ništa loše”. U čistome trenutku nepomućenoga suosjećanja, utihnulo je skandiranje „Bez pravde nema mira!”. Koji to gnjev može probiti tu veličanstvenu tvrđavu mira?

C. S. Lewis nas u našemu pravedničkome zgražanju podsjeća da su milost koju ponudimo i milosrđe koje iskažemo širenje milosti i milosrđa koje smo mi sami prvo primili:

„Opraštanje ne znači ispričavanje drugoga. […] Biti kršćaninom znači oprostiti ono u čemu se čovjeka ne može ispričati, jer je Bog oprostio ono u vama  što se ne može ispričati.”

Dakle, danas – upravo sada – počnimo ponovno. Otvorimo vrata drugoj osobi. Nasmiješimo se i kažimo „hvala”. Dajmo jedan iskren kompliment. Hajdemo uistinu slušati i ponizno drugoj osobi priznati njezine zasluge. Oprostimo i zaboravimo. Okanimo se arogancije i ponovno otkrijmo poniznost. Okanimo se zgražanja i usvojimo zahvalnost.

Vratimo malo milosrđa u jedno nemilosrdno vrijeme.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.