Prema jednoj priči, ovca je na pašnjaku otkrila rupu u živici i progurala se kroz nju van. Radovala se slobodi, trčala naprijed. Dugo i dugo je trčala dok se nije izgubila. Uskoro primijeti da je progoni vuk. Bježala je i bježala, no vuk je uvijek bio iza nje. Napokon je došao pastir i spasio je, pažljivo uzevši na ramena i odnijevši u stado.

I dalje kaže priča: iako su svi ljudi govorili pastiru da zatvori rupu u živici, on je to odbio. Pastiru je bilo važnije da se ovca slobodno odluči za dobro i za njega, za njegovu zaštitu, nego da je prisili da ostane u sigurnosti uz njega.

Ako su ovce prisiljene, neće voljeti pastira. Ako mogu izaći, a ne izađu jer vole pastira, onda je ljubav u njima i onda je pastir voljen.

Bog želi biti voljen. On dopušta da procijenimo ograničeno dobro i njega kao vječno dobro te da se opredijelimo. Ako smo spremni otići od Boga za nekim manjim, ograničenim dobrom, onda ga nikad nismo ni upoznali ni voljeli.

Jedna poslovica kaže: “Pusti prijatelja slobodnim. Neka ide kamo hoće od tebe. Ako se vrati, znači da te volio. Ako se ne vrati, onda je dobro što je otišao jer te nije ni volio.”

Bog želi biti voljen. I svaki čovjek želi biti voljen. U dubini tebe živi snažna vatra i čežnja: biti voljen, biti željen, biti ljubljen, zaštićen, važan i dragocjen za druge. Ne boj se, zato što je u tebi božanska sloboda i božanski duh, ti si dragocjen u Božjim očima i on te ljubi. Okreni se Bogu, prepoznaj u njemu svoje jedino pravo dostojanstvo, ljepotu i dragocjenost i zavoli ga.

Nikad više nećeš morati bježati u zlo, nego ćeš ostati uz njega jer je on tvoje svjetlo i tvoja slava.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Tomislava Ivančića “Još se možeš vratiti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.