RIJEČI SU VAŽNE

Wilfrid Stinissen: Želimo li postati ljudi molitve, evo što trebamo činiti!

Želimo li postati ljudi molitve, važno je napamet naučiti neke usmene molitve. Takve molitve su blago iz kojega, kad god to želimo, možemo zagrabiti.

Foto: Shutterstock.com

U ljudskoj je naravi da upotrebljava riječi kao sredstvo svoga izražavanja. Čovjek je biće govora. Biti nijem doživljava se kao teški nedostatak. Roditelji s napetošću očekuju prvu riječ svoga djeteta. Prva riječ koju dijete izgovara nije “ja”, nego “tata” ili “mama”, ili nešto što barem sliči ovim riječima. “Pozvao sam te po imenu”, kaže Bog (Iz 43, 1), a čovjek odgovara nazivajući Ga Njegovim imenom. Prva riječ u molitvi koju nas je Isus naučio je: “Abba, Oče”. Kad se naučim govoriti postajem pravi čovjek. Kad se naučim govoriti s Bogom postajem duhovno odrastao čovjek. Prepoznatljivost židovsko-kršćanske tradicije je u činjenici da ima veliko uvažavanje riječi, zapravo, ljubav prema riječi. Prvo što se kaže o Bogu u Bibliji nije da On postoji, nego da On govori. Stalno se ponavlja: i Bog reče. Biblijski je čovjek zaljubljen u riječ. Psalam 119. je velika pohvala Božjoj riječi. Božje obraćanje budi i rada čovjekov odgovor: “Usne moje nek’ ti hvalu pjevaju, jer me učiš naredbe svoje. Nek’ mi jezik pjeva riječi tvoje, jer svi su tvoji propisi pravedni” (Ps 119, 171-172).

Jasno je samo po sebi da je kršćanstvo religija riječi. Krist je Riječ. Budući da je Riječ tijelom postala, ljudska se riječ ujedinila s božanskom. Sada gotovo ne postoji riječ koja ne može biti i molitva. Čak je odvažna i opasna riječ “zašto” stavljena u molitvu, jer ju je Isus sam uputio svom Ocu.

Čovjek ima potrebu govoriti Bogu. On je utjelovljeni duh, a to znači da i ono što nosi u srcu želi izreći riječima. Liturgiju bez riječi jedva možemo zamisliti. Pa i tiha molitva, bez riječi, puno je bolja kad ima kao uvod usmenu molitvu. Riječ ima određenu jasnoću i očitost, i ona određuje put prema nutarnjoj pozornosti. Kad nutarnju molitvu započinjem riječima: “O dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika… Zapali svjetlo u srcu”, sasvim je jasno da molitva koja slijedi nije uranjanje u mene samog, nego je usmjerena prema Bogu. Kontemplativnoj su molitvi potrebne riječi koje ju usmjeruju pravim putem.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Želimo li postati ljudi molitve, važno je napamet naučiti neke usmene molitve. Takve molitve su blago iz kojega, kad god to želimo, možemo zagrabiti. Počinjemo sličiti pismoznancu koji je postao učenik Kraljevstva Božjega. On je, kaže Isus, “kao domaćin koji iznosi iz svojega blaga novo i staro” (Mt 13, 52). Riječi koje smo često ponavljali i koje znamo napamet postaju s vremenom dio nas samih. One prožimaju nas i naše djelovanje, i ostavljaju trag.

Danas je mnogima postalo teško moliti zato što se nikad nisu naučili neku molitvu. “Sjećanje je majka osobne molitve” rekao je netko. Što više molitava ili riječi Pisma znamo napamet, tim je veća mogućnost da se nešto od ovoga iznenada probudi na život i zaigra u nama, poput Ivana Krstitelja u Elizabetinoj utrobi.” Želimo li da riječi molitve često izrone iz naše duše, moramo takve riječi najprije usaditi u sjećanje. Sjećanje nam može samo ono dati što je nekad stavljeno u njega. Tako stvaramo sklad između metafizičkog i empirijskog sjećanja. Poželjno je da postoji podudarnost između onoga što imamo u temelju i što je na površini.

Da bismo naučili jedan tekst napamet, najbolji je način tekst naučiti “čitajući iz knjige”. Znamo da su većina molitava i riječi Pisma tako duboke i pune života da ih je nemoguće odmah razumjeti. One moraju ležati u sjećanju i sazrijevati, čekati dok ne dođe vrijeme za uzvik: ah, sada shvaćam! Ali ako nismo posadili neke riječi molitve u sjećanje, nema što dozrijevati.

Duhovne pjesme pisane u obliku molitve, imaju istu funkciju, a i posebnu prednost što melodija, bilo da se pjeva ili tiho ponavlja u sjećanju, ima posebnu sposobnost da izrazi jezik srca.

Zaključak je: naučimo određeni broj molitava i riječi Pisma napamet. One koji imaju kontakt s djecom, kao roditelji i odgojitelji, zamolio bih: upoznajte ih s nekim molitvama. Nije važno što ih odmah od početka ne razumiju. Doći će vrijeme kad će ove stare molitve oživjeti u nama u svom punom sjaju. Poželio bih da ispovjednici kao pokoru češće daju da se nauči neka molitva napamet ili barem dio molitve. Kakvo blago imamo na raspolaganju ako znamo molitvu predanosti od Charlesa de Foucaulda (1858.-1916)! Ili molitvu Presvetom Trojstvu sestre Elizabete od Presvetog Trojstva (1880.-1906.).

Utopija je vjerovati da uvijek možemo i da ćemo moći moliti vlastitim riječima, i da je samo takva molitva prava “spontana” molitva. U našem siromaštvu potrebna nam je molitva Crkve i molitva svetaca. Kad nam je teško naći put do vlastitog srca, takva nas naučena molitva može tamo ponovo dovesti. Molitva može biti ključ kojim otvaramo svoje zaključano srce. Molitva može proširiti našu nutrinu i dati joj novu dimenziju. Želimo li samo moliti riječima koje spontano izranjaju iz našeg srca upadamo u opasnost da naša molitva postane skučena i ograničena. Potrebni su nam sveci i Crkva kako bismo dobili dimenziju beskonačnosti.

Naše nutarnje mogućnosti povezivanja također su bogatije, suprotno onomu što često mislimo. Živimo li svjesno i sabrano mogu odgovarajuće riječi izroniti iz našeg pamćenja upravo onda kad nam je najviše potrebna pomoć. Bez posebnog naprezanja ili zalaganja s naše strane, dolaze nam riječi ohrabrenja i utjehe same od sebe. Kao da postoji partner dijaloga u našem pamćenju. Kad sam na smrt prestrašen izranjaju iznenada riječi 27. psalma: “Gospodin je moja svjetlost i moje spasenje. Koga da se bojim?” (Ps 27, 1). Ili onome tko poznaje švedsku pjesmaricu i dok čeka na pričest, pamćenje iznenada govori: “Srce mi svetom čežnjom kuca – jer mom Isusu u susret hodim!” Izgleda da Duh Sveti u našem pamćenju ima dobrog suradnika.

Mogli bismo olako zaključiti daje onomu tko mnogo moli potrebno mnogo molitava. U pravilu je obratno. Što više molimo, tim se više osjećamo vezani na manji broj molitava. Događa se prijelaz od mnogostrukosti k manjim jedinicama, od mnogo-rječitosti do malo- rječitosti. Vraćamo se stalno istim molitvama, istim stihovima pjesme. Da, Isusovo ime može biti tako veliko, sveobuhvatno, da na kraju gotovo ispunja cijelu našu svjesnost.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Molitva” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 21. travnja 2018.

Možda vam se svidi