Uzinić: Crkva se ne smije bojati pogriješiti, inače riskira zakopati ono najvrjednije što ima

I u slugama iz evanđeoske parabole koja nam je danas ponuđena možemo prepoznati nas kršćane i Crkvu. Ponuđeno nam je određeno poslanje u svijetu, u skladu s darovima koje imamo. Među talentima koje smo primili, za nas i za Crkvu se osobito izdvaja dar Isusa Krista i njegovog evanđelja. Milošću Duha Svetoga pozvani smo taj „talent“ živjeti i nuditi drugima. On se tako oplođuje. Inače je zakopan. Iz parabole proizlazi da su neki u tom uspjeli, ali i da neki nisu. Ovo ‘neki’ uključuje nas kršćane. Mi smo ti koji evanđelje oplođuju ili ga zakopavaju, ovisno o tome što kao kršćani činimo i što govorimo. Ali to ‘neki’ označava i Crkvu u cjelini. I ona treba oplođivati dar evanđelja koji joj je povjeren, kao i svega drugoga što je povezano s poslanjem Crkve u vremenu, ali i ona ga može zakopati, odnosno učiniti ga neprepoznatljivim u svom vremenu. Ono što čini razliku nije broj primljenih talenta, nego hrabrost riskirati ulažući na evanđelje, odnosno odsutnost strah da bismo ulažući možda mogli izgubiti. Ovo je, zapravo, poziv da se ne bojimo riskirati s povjerenim talentima. Samo Crkva koja riskira je siondalna Crkva koja hrabro hodi putovima ovoga svijeta. I u kojoj kršćani, zajednički sudjelujući u njezinom poslanju, hrabro hode s Kristom i za Kristom. To je Crkva koja se ne boji izazova da čitajući znakove vremena u svjetlu evanđelja dade nove odgovore i novo lice evangelizaciji i katehezi, liturgiji i pastoralu. I ne boji se biti kreativna, premda ponekad pri tom i napravila pokoju pogrešku. Izlazak iz sebe po cijenu da pogriješimo je nužan za one koji žele umnožiti ono što su primili. Alternativa je začahurenost u sigurnost svoje tradicije i onoga što je uvijek bilo i mora tako ostati, odnosno strah koji paralizira i zakopava ono najvrjednije što Crkva ima, a to je Isus Krist i njegovo evanđelje.

Mudrost je to koja tjera strah osposobljavajući nas, kako to objašnjava sv. Pavao solunskoj Crkvi, suočiti se s izazovima vremena u kojemu živimo iščekujući ponovni Kristov dolazak. Ta nam mudrost omogućuje da svoj život, iako je zahtjevan i traži od nas da se potrošimo u služenju, učinimo životom koji se isplati živjeti. Liturgija nam kao primjer takvog života Knjige Mudrih izreka nudi primjer mudre žene. U toj mudroj ženi možemo prepoznati mnoge naše mudre majke i bake, supruge, kćeri i unuke. Mudre žene nas i danas nose i usmjeravaju kroz život. Ipak, danas bih želio u toj mudroj ženi prepoznati Crkvu i njezino poslanje. Crkva je Kristova zaručnica, ali i naša majka, pozvana i poslana biti i majka cijelog čovječanstva. Da bi to doista i bila, Crkva treba živjeti svijest da je Isusova zaručnica, ona u koju se on uzda i kojoj je on povjerio svoje poslanje u prostoru i vremenu. I zato Crkva treba činiti dobro, a ne zlo. I biti vješta u brizi za sve koji su joj povjereni kao njezini ukućani, ali i širokog srca za sve one koji joj ne pripadaju, osobito one koji su potrebni i u nevolji. A sve to bez lažne ljupkosti i tašte ljepote, živeći „sa strahom Gospodnjim“ svoju povezanost s Bogom i pokazujući svojim djelima svoju plodnost „na vratima“, a što znači i onima koji su u njoj i onima koji su izvan nje. No da bi to Crkva i mogla važno je da mi kršćani, koji međusobno povezani u zajednicu jesmo Crkva, ne živimo više kao oni koji su u tami i koji u strahu zakopaju povjerene im darove, nego da živimo kao „sinovi (i kćeri) svjetlosti, sinovi (i kćeri) dana“, oni koji se s Isusom ne boje riskirati, pa ako je cijena i sam život.

Crkvu, ali i nas kršćane, a rekao bih i općenito sve ljude dobre volje, na potrebu riskiranja ulaganjem svojih talenata u porast Božjeg kraljevstva, a ne njihovim egoističnim čuvanjem, poziva i 7. svjetski dan siromaha. Taj se dan ove godine obilježava pod geslom: „Ne okreći lice od siromaha!“ (Tob 4,7). To su riječi preporuke koju je u Knjizi o Tobiji, dobri i pobožni Tobit dao svome sinu Tobiji kad ga je poslao na put kako bi mu osiromašenom donio novac koji je svojevremeno pohranio kod drugoga. Papa Franjo ih ove godine upotrijebio da bi i sve nas koji smo na putu upozorio na siromahe i na različite oblike suvremenog siromaštva – kao što je siromaštvo ljudi, osobito djece, zahvaćenih ratnim stradanjima, radnika s kojima se nehumano postupa i iskorištava, obitelji koje zbog povećanja cijena jedva spajaju kraj s krajem, mladih pred koje se stavlja imperativ uspjeha po svaku cijenu i sl. – ali i pozvao da prema njima ne budemo ravnodušni, da od njih ne okrećemo lice jer oni su naši bližnji i njihovo je lice, neovisno o boji kože, društvenom statusu i porijeklu, „lice Gospodina Isusa“, našeg brata kojeg treba susresti. Okrenemo li lice od siromaha, okrenuti ćemo lice i od Isusa, nećemo se susresti s njegovim licem.

Svjestan važnosti teme mira danas, a u tom kontekstu i opasnosti okretanja lica od siromaha u ozračju današnjih ratnih sukoba, papa Franjo je u svojoj poruci posebno spomenuo 60. obljetnicu objave enciklike Pacem in Terris sv. Ivana XXIII., osobito ističući misao iz tog dokumenta da svaki „čovjek ima pravo na život, na tjelesnu nepovredivost, na sredstva prikladna za častan život; to su naročito hrana, odjeća, stan, počinak, liječenje i … da bude zbrinut, ako ga zadesi bolest, ako se povrijedi na poslu i radu, ako obudovi, ako ostari, ako bude prisiljen ostati bez posla i, napokon, ako bude bez ikakve svoje krivnje lišen sredstava svakako potrebnih za život« (br. 6).“ Ova prava svakog čovjeka, znači odgovornost svakog čovjeka, osobito onih koji imaju odgovornost u različitim društveno-političkim institucijama koje su dužne ova prava osigurati ozbiljnim i učinkovitim političkim i zakonodavnim zalaganjem. To je, dodao bih, odgovornost i Crkve kojoj je, kako piše u načelima Hrvatskog Caritasa koji je ovih dana proslavio 30. obljetnicu djelovanja, „Caritas, kao znak Božje ljubavi prema čovječanstvu u srcu poslanja/djelovanja … u svijetu.“ To je, ne zaboravimo, odgovornost i svakog od nas kršćana. Zato pred neuspjehom političkog i zakonodavnog djelovanja koje nije sposobno osigurati spomenuta dobra svakom čovjeku, ni mi ne smijemo ostati pasivni promatrači nego moramo poticati javne institucije, pa čak i vršiti pritisak na njih, kako bi ispunile svoju obvezu prema svakom članu zajednice, ali moramo se i sami uključiti zalažući se za prava svakog čovjeka, osobito siromašnih, ne čekajući tek da to drugi učine.

Ovim mislima ću dodati i nekoliko istrgnutih misli iz papine poruke koju možete pronaći ovdje: https://www.ri-nadbiskupija.hr/…/papina-poruka-za-7…/.

„Podmukla je napast (…) zaustaviti se na statistikama i brojevima. Siromasi nisu brojevi, imaju lica, povijest, srca i duše. To su braća i sestre sa svojim vrlinama i manama, kao i svi drugi, i važno je sa svakim od njih ući u jedan osoban odnos.“

„Zanimanje za siromahe ne smije se (…) iscrpiti u brzopletom davanju milodara, nego poziva na ponovnu uspostavu ispravnih međuljudskih odnosa koji su narušeni siromaštvom. Tako ovo “ne okreći lica od siromaha” dovodi do primanja blagodatî milosrđa, ljubavi koja daje smisao i vrijednost čitavom kršćanskom životu.“

„Neka našu brigu za siromahe uvijek karakterizira evanđeoski realizam. Dijeljenje mora biti odgovor na konkretne potrebe drugoga, a ne oslobađanje od onoga što mi je suvišno. I ovdje je potrebno razlučivanje, pod vodstvom Duha Svetoga, kako bismo prepoznali stvarne potrebe naše braće, a ne vlastite težnje. Ono što im je sigurno prijeko potrebno jest naše čovjekoljublje, naše srce otvoreno ljubavi.“