Svakoga dana odvajati vremena za molitvu i promišljanje daje nam prigodu da se suočimo s Bogom, i da se suočimo sa samima sobom u svjetlu Božje prisutnosti. Dok to činimo, smatram da je važno da zaista pokušamo suočiti se s Bogom, a ne da podlegnemo samoanaliziranju. Zapravo je važnije promišljati „Čiji sam?” nego „Tko sam?” Prije nego što bude nominativa, mora postojati genitiv. Po stvaranju, a posebno po krštenju mi pripadamo Gospodinu.

Odgovor na pitanje „Čiji smo?” zapravo se ne nalazi naprosto unutar naše vlastite samosvijesti. Mi nismo isključivo svoja vlastita tajna – mi smo mnogo više od toga! Mi pripadamo Bogu, koji je onkraj naših mjera, i na čiju smo sliku stvoreni. No dio odgovora također se nalazi u onima kojima smo poslani služiti kao službenici Njegove Radosne vijesti.

Jasno je da je biskupov identitet najočitiji kada on stoji kod oltara, sa svojim svećenicima, i s narodom okupljenim oko sebe. Tamo se njegovo svećeništvo jasno vidi kada on zagovara za Crkvu i cijeli svijet dok ponovno uprisutnjuje žrtvu na Kalvariji. U Rimskome kanonu doznajemo da je biskup onaj koji je jedan od “pravovjernih štovatelja katoličke i apostolske vjere”. No ovaj prijevod ne prenosi u potpunosti značenje latinskoga teksta. Orthodoxis atque catholicae et apostolicae („pravovjerni te katolički i apostolski”) opis je biskupâ, koji su definirani kao fidei cultoribus („štovatelji vjere”)[i], oni koji čuvaju i prenose katoličku i apostolsku vjeru.

Riječ cultor potječe od latinskoga glagola colo, colere, što znači „kultivirati, uzgajati”. Cultor fidei netko je tko kultivira vjeru kao što vrtlar kultivira zemlju. On je netko tko sadi stablo u tlo, a to stablo dosegne do neba! Zanimljivo je i da riječ column (eng. „stup”, op. prev.) ima tu istu etimologiju. Kada promatramo klasičnu arhitekturu, lako je u veličanstvenim grčkim i rimskim stupovima prepoznati stabla, na kojima pred svojim očima vidimo kamenita debla, čiji kapiteli nalikuju granama i lišću.

Cultor je netko tko sadi i žanje, tko radi i brine o usjevima, o trsovima, tko drži pčele i brine o stoci. To su sve izvorne latinske upotrebe riječi. Dakle, iz konteksta Euharistijske molitve možemo reći da su biskupi i svećenici također vrtlari i poljoprivrednici, pored toga što su pastiri! Oni moraju raditi pri tlu, u prašini, među korovom na Božjemu polju. Cultor pripada zemlji, što je jedan od razloga zašto biskupi u svojim naslovima imaju specifične teritorije. Ondje, na svojemu teritoriju, on sadi, uzgaja i donosi žetvu. On je netko tko podupire i potiče, tko uči i vodi, i čuva od prijevarnosti.

U latinskome jeziku postoji još jedan glagol, colo, colare – suprotno colo, colere – što ne potječe od istoga korijena. Taj pak glagol govori o nekome tko se klanja Bogu i časti ga, tko je predan Bogu i revan u svojoj vjeri.  U ovome starorimskome smislu on je svećenik božanstva kojemu služi. A kao svećenik on je onaj tko Bogu daje pravu vjeru, što je značenje riječi orthodoxus („pravovjeran”).

„Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću. Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina.” (1 Kor 3,5-9)

Slika vrtlara ili uzgajivača ona je koja je u Svetome pismu izvorno pridržana Bogu, jer „nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje”, kako slušamo u Knjizi Postanka (Post 2,5). Prvi primjer Božjega kultiviranja zemlje jest kada On dahne u zemlju, udišući svoj duh u prah zemljani, i stvarajući prvoga čovjeka – Adama, koji je – s Evom – bio vrhunac Božjega stvaranja. Nastavljajući se na to, Bog ustanovljuje i uzgaja vrt – „I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu” (Post 2,8). Sveti Bazilije Veliki kaže nam da je to razlog zašto je postojala tradicija da se moli okrenut prema istoku, izražavajući čežnju za povratkom u svoju domovinu – u raj.

„Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.” (Post 2,9)

Nakon što je utemeljio taj plodni dio zemlje, Bog zatim u taj vrt smješta čovjeka, predajući mu odgovornost da je dalje kultivira – „da ga obrađuje i čuva” (Post 2,15). Sveti Efrem Sirac i sveti Augustin Hiponski objašnjavaju da je Eden – naravno – rajska zemlja, koju je Bog stvorio nakon što je stvorio čovjeka. On je također simbol Crkve, kojoj je potrebna briga, i u koji on smješta čovječanstvo.

Nasuprot velikoj i nemirnoj drami stvaranja u prvome poglavlju Knjige Postanka – koja je tako lijepo opisana u Sikstinskoj kapeli – i nasuprot širokim potezima kista, koji prikazuju dozivanje u život svjetlosti i tame, nemirne vode i pojavljivanje zemlje, odjednom se – u drugome i trećemu poglavlju – nalazimo u prelijepome vrtu mirnoće, u kojemu čak i Bog uživa dok kroza nj navečer šeće, uživajući u njegovim ljepotama. Naravno, to nije dugo trajalo! Grijeh naših praroditelja prekinuo je te idilične trenutke. Ipak, što je ovdje zanimljivo – kaže nam sveti Efrem u svojemu komentaru – jest to da je razlog što su se Božji koraci mogli čuti bio taj da Bog pomogne našim praroditeljima – da im se dadne prilika da upute molitvu Bogu. Oni su se umjesto toga skrili. No sveti Ivan Zlatousti kaže da je razlog što se čuo zvuk Božjega hodanja bio taj da u njima izazove strah zbog toga što su učinili. Ta dva mišljenja možda dobro naglašavaju razliku između đakona i biskupa! Sveti Efrem kaže da bi se – da su se oni u tome trenutku htjeli pokajati, iako ne bi dobili natrag ono što su svojom grešnošću izgubili – Božje srce smekšalo, i oni bi umakli prokletstvima koja su zadesila njih i zemlju.

Vrtovi su važni. Mjesta na kojima sadimo i žanjemo žetvu govore nam o životu i življenju. U Bibliji se spominje prilično velik broj vrtova. Među njima je – naravno – Edenski vrt, koji prorok Ezekiel kasnije naziva „Božjim vrtom” (Ez 28,13; 31,8-9), a Izaija ga zove „vrtom Jahvinim” (Iz 51,3); Nabotov vinograd, koji je kralj Ahab htio prenamijeniti u povrtnjak za svoju vlastitu uporabu (1 Kr 21); zatvoreni vrt u kojemu se kupala Suzana, koju su pakosno optužili razvratni starci (Dn 13); zaključani vrt u Pjesmi nad pjesmama, koji se uspoređuje sa Zaručnicom (Pj 4,12); i mnoge alegorijske crtice koje pronalazimo kod proroka, ponajprije kod Izaije i Jeremije.

Naročito se ističu četiri vrta, koja igraju važnu ulogu u Božjoj drami – od Postanka do Otkrivenja. Prvi je Edenski vrt – „Božji vrt” – koji je postao vrtom grijeha. Drugi je Getsemanski vrt (Mt 26,36; Mk 14,32), čije ime doslovno znači „tijesak za ulje”, dobro poznat kao mjesto za molitvu, a koji je postao vrtom trpljenja. Zatim treći – vrt Groba (Iv 19,41), koji je postao vrtom pobjede. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je tu bio nov – djevičanski – grob, što za crkvene oce simbolizira utrobu iz koje je se dogodilo novo rođenje. Kultiviranje toga vrta je – po krštenju – veoma očito u trećoj euharistijskoj molitvi, u kojoj, kada molimo za mrtve, kažemo: „Daj da on (ona) koji (koja) je krštenjem urastao (urasla) [complantatus fuit] u smrt tvoga Sina postane dionikom i njegova uskrsnuća […]”. No izraz complantatus fuit (imajući na umu Rim 6,5: „Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.”), zapravo znači da smo mi u krštenju (lat. baptismus, „uranjanje”), posađeni u onu istu brazdu u zemlji u koju je Krist bio posađen u smrti, kako bismo s Njime uskrsnuli na život. I konačno, tu je rajski vrt, vrt vječnoga života, vrt u kojemu novo stablo života – križ – donosi plod – Kristovo tijelo. Taj vrt je mjesto gdje se događa potpuno okupljanje Crkve – i sada, ali i na kraju vremena.

Poseban karakter tih vrtova može se pronaći u svakoj biskupiji i u svakoj zajednici. I doista – može ga se pronaći u vrtu svake duše.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[i] Prijevod prema: Latinsko-hrvatski misal za tradicionalnu misu