Znamo da se ne samo ljudska duša nego i čitavo tijelo svemira nalazi u palom, izopačenom stanju pod vlašću grijeha i smrti. Nije bez razloga rečeno da cijeli svijet leži u zlu. Zlo je u tome što se duša suprotstavlja Bogu, a tijelo se suprotstavlja duši. Naša duša ne želi biti pod vlašću Boga i zbog toga ni sama ne može ovladati vlastitim tijelom­ ni tijelom svijeta. Bogu dolikuje da slobodno vlada u našoj duši privlačeći je snagom svoga savršenstva i priopćujući joj silu svoje svemoćnosti nad izvanjskim svijetom.

Bog, u kojemu je sve jedinstveno i skladno, najveće je dobro za našu volju, bezuvjetna istina za naš um i savršena ljepota za naša osjetila. Prihvaćajući tu puninu savršenstva kao cilj svojih želja, misli i osjećaja, mi postižemo istinsku beskonačnost. No mi želimo neku drugu beskonačnost. Iako smo stekli pravo da vladamo svime sudioništvom u nutarnjem načelu svega, mi umjesto toga želimo sami postati načelo i odjeljujući se od svega, nastojimo svime zavladati izvana. Mi želimo postati načelo i stvarno postajemo načelo grijeha, bolesti i smrti. Umjesto da težimo samo jednomu najvećem dobru, u kojemu je sve sazdano i u kojem su svi ćudoredno sjedinjeni i solidarni, mi želimo mnoga dobra isključivo za sebe odvajajući se od svih, tražeći u svemu svoje i ni na čemu se ne možemo zaustaviti. Umjesto da imamo u vidu cjelovitu istinu, u kojoj su svi predmeti i predodžbe sjedinjeni nutarnjom razumskom svezom, naš um bavi se izdvojenim stvarima, analizira ih, razlaže, ne zbog toga da bi kroz razlučivanje bolje shvatio njihovo jedinstvo i snažnije ih povezao u svojoj spoznaji, nego zato da bi, ne vraćajući se cjelini, sve dalje i dalje do beskonačnosti mrvio svoj predmet pretvarajući sav svemir u mrtvu hrpu beskonačno sitnih i ni s čim iznutra povezanih dijelova. Na koncu, naša osjetilna duša, umjesto da posluži kao uporište i oruđe za djelovanje duha, umjesto da utjelovi u osjetilnoj predodžbi sadržaj dobra i istine koji joj daje oblik ljepote – naša osjetilna duša predaje se slijepom i beskrajnom stremljenu požude tijela u kojoj nema nutarnjega cilja, nego samo jedan izvanjski kraj – u smrti i raspadljivosti.

Umjesto da budemo prijemčivi za bitnost, da joj u sebi otvaramo prostor i da je reproduciramo kao novu živu sliku njezine punine – mi se usredotočujemo na sebe i izoštravajući sve svoje duševne sile, kao da ih u toj oštrini usmjeravamo protiv bitnoga izazivajući samo uništenje i raspadanje.

Naša volja teži vladanju umjesto jedinstvu, naš um umjesto razumijevanja povezanosti postojećega predaje se proizvoljnim razmišljanjima o bezbrojnim predmetima; na koncu, naša osjetilna duša, umjesto da oživljava materiju duhovnim silama, samo stremi apsurdnom uživanju u materiji.

Ako bi naša duša čuvala svoje unutarnje granice imajući Božje savršenstvo za predmet i cilj svojega života, ona ne bi trebala nikakvih izvanjskih ograničenja i imala bi puninu istinske slobode i bezgraničnosti. No odvraćajući se od božanskoga, ona kvari svoju prirodu, ispunjava je lošim sadržajima, stječe besmislene navike i zanosi se lažnom bezgraničnošću: bezgraničnim samoljubljem, besciljnim umovanjem i neumjerenim osjetilnim porivima. U tom smislu, prije nego obnovimo našu dušu u njezinu istinskom stanju između Boga i naravi, moramo je očistiti od nakupljenoga zla. Lažna bezgraničnost naše duše mora biti obuzdana i ograničena djelovanjem milosti, usklađenim s našom dobrom voljom. U odnosu na našu izopačenu narav naše se djelovanje očituje kao odricanje – u dužnosti suzdržavanja ili posta u širem smislu. To je naša prvotna, bitna dužnost u odnosu na našu narav. Svugdje gdje se očituje neumjereno i nezasitno stremljenje naravnih nagona, neophodno je suzdržavanje, samoograničavanje ili post.

Postoji duhovni post – suzdržavanje od samoljubivih i vlastohlepnih djelovanja, odricanje od ljudske moći i slave. Takav je post posebno potreban ljudima koji djeluju u javnosti. Pravilo je toga posta ovo: ne traži sam moć ni vlast; ako si pak pozvan na moć i vlast, gledaj na to kao na služenje. Svaki put kad si u prigodi bez ikakve potrebe ili koristi za bližnje pokazivati sebe te svoju nadmoć i snagu – uzdrži se od toga; ne hrani vlastitu taštinu i sebeljublje.

Postoji i umni post – uzdržavanje od jednostranih djelovanja uma, od besplodne i beskrajne igre pojmova i predodžaba, od neprekidnih pitanja bez smisla i bez cilja. Taj je post posebno potreban učenim ljudima koji su zaboravili izrjeku staroga Heraklita: mnoga znanja um nikada ne će podučiti razumijevanju. Pravilo je toga umnoga posta: ne traži znanja bez koristi za bližnjega i za djela Božja. Ne hlepi za novim i originalnim mislima. Svaki put kad ti dođe izreći svoje poglede koji nisu povezani s općim dobrom, suzdrži se od toga. Ne pridaj pretjeranoga značaja znanstvenim spoznajama jer znanost uvijek ima dvije neizbježne granice: u predrasudama i preduvjerenjima učenih te u nepotpunosti znanstvenoga materijala. Usklađuj umnu djelatnost s moralnim zahtjevima. Jednostavno rečeno: ne hrani isprazno umovanje.

Na koncu, treća vrsta posta jest post osjetilne duše, to jest suzdržavanje od osjetilnih užitaka koji nisu nadzirani i umrtvljeni razumskom spoznajom i snagom duha. Temeljnim i glavnim vidom tjelesnoga posta uvijek se opravdano smatralo suzdržavanje od krvi i mesa toplokrvnih životinja jer je hrana takve vrste izravno protu­rječila idealnim nakanama naših tjelesnih djelovanja. Stvarna je zadaća našega osjetilnog života obrađivanje vrta zemaljskog – pretvarati mrtvo u živo, prenositi zemaljskim stvorovima veliku intenzivnost i puninu življenja – oživljavati ih. Izravna suprotnost tomu je – usmrćivati živa bića, posebno tamo gdje život postiže svoju najveću snagu i napetost kao kod toplokrvnih životinja. Budući da mi nismo u stanju oživljavati mrtvu prirodu, dužni smo, u krajnjem slučaju, koliko je moguće, što manje usmrćivati živu. Na taj način, prvotna dužnost tjelesnoga posta usmjerena je ne samo na ograničenje naših osjetilnih užitaka nego i prema popravljanju našega izravnog odnosa prema prirodi koja nas okružuje.

Ne možemo odjednom ispraviti taj odnos, ne možemo se potpuno i savršeno osloboditi potrebe da ubijamo kako bismo živjeli; no mi smo u stanju i dužni smo postupno slabjeti i umanjivati tu neophodnost. Ako to zlo ne može u potpunosti biti uništeno, onda, u svakom slučaju, što ga je manje, to bolje i mi ga moramo svoditi na najmanju moguću mjeru. U tom smislu mudrost Crkve, ne zahtijevajući bezuvjetno suzdržavanje, određuje razne stupnjeve i vidove tjelesnoga posta.

Opće je pravilo tjelesnoga posta: ne dopusti da hrana vlada tvojom osjetilnošću; postavi granice tom ubojstvu i samoubojstvu u koje neizbježno vodi nagon za materijalnim ugodama, čisti i preporađaj svoju tjelesnost da bi je pripravio za preobraženje svega stvorenja.

Vladimir Solovjev

Gornji tekst je izvadak iz knjige Vladimira Solovjeva “Duhovne osnove života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.