VAŽNO JE ZNATI ZA NJIH Tri napasti koje kršćanima otežavaju naviještanje Krista u svijetu Razmatrajući nad današnjim čitanjem Božje riječi, Riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić na svojoj je Facebook stranici upozorio na tri napasti kojima su kršćani uvijek izloženi u vršenju naviještanju Kristovog djela spasenja u svijetu. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti. Bitno.net Podijeli: Foto: Catholic Church England and Wales Isus je uzašao na nebo. Ostavio je nas kršćane, Crkvu, da u svijetu nastavimo njegovo djelo spasenja. Različiti su načini na koje to možemo činiti, ali svima im glavno obilježje treba biti služenje u ljubavi kakvom je Krist ljubio nas. Inače to nije njegovo djelo spasenja. Ljubav o kojoj je ovdje riječ je ljubav koja nikoga ne odbacuje i oko svih se trudi. Onaj tko je ima nastoji sve u ljubavi povezati u jedno, onako kako su Otac i Sin jedno. To je preduvjet toga da svijet doista povjeruje u Isusa i spasenje koje mi u njegovo ime propovijedamo. Današnja liturgija je izdvojila jedan osobit način služenja u ljubavi kakvom nas je ljubio Krist. Taj osobit način je mučeništvo. Mučeništvo je najizvrsniji način služenja u Kristovoj ljubavi jer uz svjedočanstvo životom uključuje i svjedočanstvo smrću. Primjer mu je sv. Stjepan Prvomučenik i njegovo mučeništvo. Poistovjećen s Kristom i pun Duha Svetoga sv. Stjepan umirući ispovijeda vjeru: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu“. On umirući ne gubi nadu: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“ I, što je osobito važno, on umirući ne odustaje od ljubavi prema svima, a osobito onima koji su odgovorni za njegovu smrt: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ Plod ovog svjedočanstva će biti obraćenje Savla u Pavla koji će i sam postati svjedok životom, osobito živom i pisanom riječju, a zatim i smrću, Isusa Krista i njegova evanđelja. Nadahnuto Isusovim primjerom služenja, mučeništvo sv. Stjepana je postalo ogledni primjer kršćanskog mučeništva, a kršćansko mučeništvo ogledni primjer svakog kršćanskog služenja. Bez elemenata koje u sebi sadrži mučeništvo sv. Stjepana, različiti tragični događaji izazvani nasiljem drugih ljudi kojih se često spominjemo, a neke i danas proživljavamo, ostaju tragedije, ali nisu mučeništvo. Mučenici nisu samo žrtve. Oni su puno više od toga. Oni nisu ni junaci. Oni su i svjedoci. Oni služe u ljubavi i svjedoče ljubav. I mi smo pozvani na isto suženje u ljubavi, dakako na naš način. Ne trebamo se toga bojati. Od nas se, uglavnom i barem za sada, ne traži mučeništvo krvlju. Od nas se traži samo mučeništvo životom, odnosno svjedočenjem Isusa Krista i njegove ljubavi u svojoj svakodnevici. I što god više u tome uspijemo bit ćemo više jedno s Isusom i po Isusu s Ocem. I međusobno ćemo biti više jedno. I svojim ćemo životom moći više nastaviti Isusovo djelo spasenja, doprinoseći tome da i drugi, svijet, povjeruju u Krista i u njegovu ponudu spasenja. Važno je ipak izbjeći trima napastima kojima smo mi kršćani uvijek bili izloženi u vršenju naše zadaće da nastavimo Kristovo djelo spasenja u svijetu. Prva je napast bijega od svijeta u svoj prilagođeni crkveni svijet, svijet svoje župe, kuće, kršćanske i molitvene zajednice i elite, svijet u kojemu sam na svome i osjećam se dobro. Da je Stjepan ostao samo u tom prostoru vjerojatno bismo ga poznavali samo kao ime, ali ne bismo poznavali plodove njegovog života i svjedočenja među kojima je i Pavao. A što bi tek bilo da je Pavao nakon obraćenja ostao povučen u Tarzu i nije se s Barnabom uputio u Antiohiju, a zatim skupa s njim odlučen od Duha Svetoga stavio na raspolaganje Crkvi za svjedočanstvo među poganima? Druga je napast pokušaj prilagođavanja svijeta sebi, nametanjem svijetu svojih pravila i ne poštujući pravila svijeta u kojemu živimo, u našem konkretnom slučaju pravila pluralnog društva i sekularnog svijeta. Ovo danas u javnosti, rekao bih s pravom, često ostavlja dojam da je Crkva neprijatelj suvremenog svijeta, da ona nije konstruktivni čimbenik društvene zajednice. Svijet i društvene zajednice u kojima živi nisu za Crkvu nešto na drugoj strani, nešto protiv čega ili protiv koga se trebamo boriti. Svijet, kao i konkretne društvene zajednice kojima su i kršćani dio, su naše poslanje. Kršćanstvo nije i ne smije biti prisila, ono je i treba ostati ponuda. I to ponuda svima. Tako je to bilo i kod Stjepana i Pavla. Zato su oni mučenici i svjedoci, a nisu zlostavljači. Tako je to i kod nas danas, ne želimo li, pa i pod cijenu da budemo žrtve, biti zlostavljači nego mučenici i svjedoci. I, konačno, tu je napast posvjetovnjačenja, odnosno odricanja od Kristovog sustava vrijednosti i onoga što propovijeda Crkva i prilagođavanje sustavu vrijednosti ovoga svijeta, njegovih interesa i različitih kompromisa, ali i jednako tako i različitih religijskih skupina, možda i unutar same Crkve, upregnutih u tko zna kakve i čije interese. O tome jasno govori Stjepanov stav, ali i cijelo Pavlovo djelo. Ovdje valja ponoviti misao koju sam spomenuo i prošle nedjelje o razlici između istina vjere i načinu na koji smo ih mi formulirali, odnosno o razlici između omota koji se može i treba mijenjati i biti usklađen s vremenom u kojemu živimo i sadržaja koji ostaje nepromjenjiv. Nažalost, mnogima je danas, valjda je to također dio vremena u kojemu živimo, postao važniji omot od sadržaja. Prva Crkva, zahvaljujući najprije sv. Stjepanu i njegovom svjedočanstvu, a zatim i svima drugima, osobito sv. Pavlu, uspjela je nadići tu opasnost. Zahvaljujući tome kršćanstvo je uspjelo nadrasti okvire židovske sekte i postati ponuda koju je bilo moguće i potrebno navješćivati ne samo do kraja zemlje, nego i do kraja vremena. Ozbiljno pitanje za svakoga od nas je što je s Crkvom našeg vremena, odnosno je li i ona sposobna, ostajući vjerna sebi i ne prilagođujući se interesima svijeta, bitni sadržaj vjere uskladiti s vremenom u kojemu živimo? To je pitanje na koje bismo svi mi, u Crkvi koja je sinodalna, zajedničkim sudjelovanjem u njezinom poslanju, trebali tražiti odgovor, polazeći dakako, ponajprije od samih sebe i svog poimanja Crkve i njezinog poslanja i svog iskustva. Izbjegavanje ovih triju napasti nije još uvijek dovoljno da bismo mogli biti poput sv. Stjepana i sv. Pavla nasljedovatelji i svjedoci Isusa Krista i njegove ljubavi. Potrebno je i iz dana u dan rasti u ljubavi koja će nas poistovjetiti s Kristom i po njemu povezati u jedno s Bogom i njegovim planom spasenja za sav svijet, a potom i sa svima drugima, onima kojima nas on šalje ne da započnemo neko svoje spasenje, nego da nastavimo njegovo spasenje. Ljubav koja raste u nama, koja je plod Duha Svetoga koji je Ljubav, će nam pomoći živjeti ono što ispovijedamo i vjerujemo, odnosno biti autentični. A kad smo autentični, mi smo svjedoci. I kao svjedoci s vjerom u nadi i ljubavi mi možemo s uvjerenjem i iskreno reći, za sebe i svijet u kojemu živimo i kojemu smo poslani: „Amen. Dođi, Gospodine Isuse!“ [SEDMA VAZMENA NEDJELJA, 2022.] Isus je uzašao na nebo. Ostavio je nas kršćane, Crkvu, da u svijetu nastavimo njegovo… Objavljuje Mate Uzinić u Subota, 28. svibnja 2022. Podijeli:
SVJEDOK VJERE Mučenik za vjeru vlč. Stjepan Horžić: Partizanu koji ga je ubio rekao je ‘Molit ću se za tebe gore’
VELIKE MISTIČARKE KATOLIČKE CRKVE (10) Blažena Aleksandrina da Costa – žena koju je Sotona mrzio savršenom mržnjom
PROTIV 'GOSPODARSTVA KOJE UBIJA' Ovo su glavni naglasci prve apostolske pobudnice Lava XIV. ‘Dilexi te’
LEKCIJE IZ LISIEUXA Zašto je 100 godina nakon kanonizacije Mala Terezija i dalje mnogima omiljena svetica?