Nije nikada započinjao slavljenje mise, a da tomu nije prethodila šutnja (silentium). Kada smo automobilom išli u pastoralni pohod nekoj župi ili na misu u neku crkvu, nije nikada pričao, nije trošio vrijeme na razgovor; bio je uvijek sabran, meditirao je i molio. Prije liturgije nastojao je obavljati nutarnju pripravu na najbolji način, a na kraju je uvijek četvrt sata zahvaljivao na koljenima u velikoj sabranosti.

Nadalje, za vrijeme slavljenja mise, bila je izražena pozornost s kojom je izgovarao riječi, važnost koju je davao obavljanju različitih gesta kako bi se jasno prenio navještaj koji su te riječi sadržavale i simboličko značenje koje su kretnje željele izraziti. Tako su svi koji su nazočili svetoj misi osjećali kako proživljavaju doista svete trenutke.

Uvijek je izbjegavao slaviti sam. Bilo da se nalazio u svojoj kapeli, bilo izvan kuće, u nekoj župi ili u katedrali, pozivao je druge da slave skupa s njim. Dakle, htio je biti vjeran načelu da euharistiju ne slavi isključivo svećenik, nego zajedno s njime narod Božji koji na misi sudjeluje: po Kristu i s Kristom.

Već iz toga njegova slavljeničkog “stila” moglo se razumjeti zašto Wojtyla, nadahnut velikim svecem Ivanom Marijom Vianneyem, nije imao ništa zajedničkoga s tradicionalnim klerikalnim svećenikom: on svećenstvo nije držao pripadnošću nekoj klasi, kasti, nego prisutnošću unutar naroda Božjega, u izravnu kontaktu s ljudima. Uglavnom, biti svećenik za njega je prvenstveno značilo biti “djelitelj” Božjih otajstava. Stoga je sveta misa postala središtem njegova života, svakoga njegova dana.

Mjesto njegova posebna susreta s Bogom bila je privatna kapela. Nastojao se tamo zadržati koliko je god bilo moguće; uglavnom je svakoga jutra, ako je bio u kući, ostajao u kapeli do 11. Tamo je razgovarao s Bogom, slušao što mu Gospodin govori. Ponekad su, iz znatiželje, naše sestre znale pogledati unutra i uvijek su ga nalazile u istome položaju, prostrta na zemlju i uronjena u molitvu. Običavao je i raditi u kapeli kada je trebalo prirediti tekstove dokumenata, poput onih za Krakowsku sinodu, ili pastoralna pisma. Zanimljiv je način na koji je obilježavao stranice: umjesto brojeva naznačio bi stih iz molitve. Iz ovoga se može zaključiti kako je posao za njega istodobno bio intenzivna molitva.

A kao što je veliku važnost pridavao molitvi, tako je bilo i s ispovijedi. Nije ju držao samo očitovanjem grijeha, nego u prvome redu njihovim oprostom i otpuštanjem s Božje strane te je u ispovijedi gledao milost koja daje snagu za provođenje časna, krjeposna života. On sam ispovijedao se svakoga tjedna. Činio je to i prije većih svečanosti i prije posebnih liturgijskih razdoblja. Stajao je u redu s drugim pokornicima, čak i kada je već bio biskup, u franjevačkoj crkvi.

Uostalom, molitva i ispovijed bili su duhovni temelji na kojima je prije više godina, dok je bio kapelan župe sv. Florijana, vlč. Karol postavio svoj pastoralni rad sa studentima, koji je tada bio doista pionirski. Istodobno je održavao dobre kontakte s profesorima jer je bio uvjeren – bilo je to sredinom pedesetih godina i već je zavladao komunizam – kako budućnost Poljske ovisi o obrazova nju i odgoju u sveučilišnim krugovima, to jest o dopri nosu koji će dati akademska zajednica.

U župi sv. Florijana vlč. Karol je zbilja okupio skupinu sveučilištaraca kojima je kasnije bio duhovni voda. Te je mlade u prvome redu učio kako treba moliti. Poticao ili je na sudjelovanje u sakramentima, napose na misi. Poučavao ili je u pitanjima teološke i filozofske antropologije, ali i kako živjeti u zajednici, poštujući druge. Vodio ili je na izlete, u planine, na kampiranje. Bio je to čuveni “apostolat ekskurzija”. Kako ga ne bi primijetili agenti službe sigurnosti, odijevao je civilnu odjeću, a mladi su ga nazivali “Wujek”, ujak. Tako je uspio oblikovati skupinu osoba koje je, naravno, ujedinjavala Božja riječ, ali i ideje, zajednička briga za Domovinu i želja za zajedničkim rastom.

Tu je službu Wojtyla zadržao i kao nadbiskup i kardinal. Tijekom godine susretao se s mladima na danima duhovnih vježba, razmišljanja i molitve. Pridruživao im se na hodočašćima u velika svetišta, u Kalwariju Zebrzydowsku ili u Czestochowu kamo je išao – znao je reći – kako bi osjetio kako “kuca” Majčino srce. Uistinu, pratio je te mlade tijekom različitih životnih razdoblja, blagoslivljajući njihove brakove, krsteći njihovu djecu, spajajući prisnost s autentičnom pastoralnom skrbi. Trajno je ostajao prijatelj, ali je nadasve bio otac, duhovni vođa i pastir.

Nadbiskup je mnoge stvari delegirao, a onomu tko je bio određen za neku misiju, za neku službu, ostavljao je široku odgovornost, iako je zatim on sam donekle sve pratio, davao smjernice i ulijevao nov polet evangelizacijskim pothvatima. Tako je zadržao neposredan odnos s ljudima. Na poseban se način to događalo za vrijeme pastoralnih posjeta župama. Za njega to nisu bile kanonske vizita čije u administrativnomu smislu, kao službene kontrole, nego su predstavljale ulazak biskupa pastira u život određene župne zajednice.

Stoga se nastojao zadržati koliko je god mogao te su vizitacije katkada trajale tjednima. Sudjelovao je u liturgijskim slavljima i u svim župnikovim zadaćama. Posjećivao je bolesnike u njihovim kućama, a na njegovu je inicijativu u biskupiji nastao pastoral bolesnika. Susretao se s brojnim obiteljima, kao i s obiteljima svećenika. Na misama je pozivao bračne drugove na obnovu bračnih zavjeta, štoviše, želio se zadržati sa svakom obitelji posebno, kako bi je vidio izbliza i molio zajedno s njom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige kardinala Stanislawa Dziwisza “Život s Papom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.