Pohlepa, ili starijim izrazom škrtost, pretjerana je i neuredna ljubav prema bogatstvu. Da odmah bude jasno: novac, kao i svako materijalno dobro, u svojoj je naravi – dobro. Zato ga i želimo. Težnja da se osigura vlastita sigurnost i dobrobit kroz materijalna sredstva sama po sebi je dobra. Pohlepa nastaje kada ta želja postane neuredna – doslovno, izvan pravog reda.

Svatko od nas ima vlastitu hijerarhiju vrijednosti koja nam pomaže u odabirima. Ja sada pišem ovaj članak, a ne gledam televiziju. To je odabir temeljen na vrijednostima. Novac legitimno zauzima mjesto na mojoj ljestvici vrijednosti: cijenim odlazak na posao kako bih zaradio za svoju obitelj više nego opuštanje kod kuće uz knjige. To je ispravno. No postoje stvari koje trebamo staviti iznad novca i materijalne dobiti. Kada želju za novcem i materijalnim dobrima stavimo iznad tih stvari, tada ta želja izlazi iz poretka – postaje neuredna. Bogataš može biti slobodan od pohlepe, a redovnik njome prožet. Papa Franjo je na općoj audijenciji 24. siječnja 2024. sažeo ovu misao u rečenici: „Pohlepa je bolest srca, a ne novčanika.“

Tri suptilna znaka da se borite s pohlepom

1. Radoholizam

Radoholizam znači pretjerano raditi. No u kontekstu znaka pohlepe, pitanje je: što rad čini pretjeranim? Možda morate raditi duge sate kako biste preživjeli – to nije znak pohlepe. Ali ako radite više nego što je potrebno za vas i vašu obitelj, vrijedi zastati i preispitati se. Čega se odričete zbog tih dodatnih sati i je li ta žrtva opravdana? Jesu li stvari kojih se odričete manje vrijedne od novca ili daleko važnije? Posebno treba paziti ometa li posao vaše vrijeme s Bogom ili obitelji. Jedna od najsuptilnijih zamki jest toliko se truditi „za obitelj“ da ih zapravo viđate manje nego što im je potrebno. Ponovno, ovo se ne odnosi na ispunjavanje osnovnih potreba, nego na utrku za dodatnim odmorom, boljim automobilom ili drugim nepotrebnim dobrima. Odnos s Bogom i najbližima vrijedi više od materijalnih udobnosti. Ako financijsku dobit stavljate ispred toga, možda polako klizite u pohlepu.

Postavite si i u molitvi ova pitanja:

  • Čega se odričem da bih zarađivao onoliko koliko zarađujem?

  • Vjerujem li da bi bilo bolje kada bih radio više i time zaradio više? Zašto?

  • Kakvo bih dobro mogao učiniti sa svojim vremenom kada bih radio manje? Tko bi od toga imao koristi?

2. Konzumerizam

Koliko je zapravo dovoljno? Što je komfor, a što istinska potreba? Ovo je veliko iskušenje suvremene kulture, osobito u Americi. Ono što mi smatramo normalnim – pa čak i niskim primanjima – u većini svijeta značilo bi bogatstvo. Postoje milijardske industrije koje postoje samo da bi nam govorile što bismo trebali poželjeti sljedeće – a gotovo ništa od toga nam doista ne treba. Um staje od toga. Prisjetimo se zašto postojimo: naš je cilj konačna sreća na nebu s Bogom.

Kad planirate proračun ili kupujete, zastanite i zapitajte se:

  • Približava li me ova kupnja tom cilju?

  • Stavljam li zaista vječnu sreću iznad svega ostaloga?

  • Bi li se moj višak mogao iskoristiti na način koji me bliže vodi k Bogu nego ono što sam upravo naumio kupiti?

To su teška pitanja u našoj kulturi. Prečesto nam se servira laž da se sreća može kupiti – toliko često i na toliko načina da je gotovo nemoguće potpuno izbjeći taj utjecaj. Zato se protiv njega moramo aktivno boriti (više o tome u odjeljku o lijekovima u nastavku).

Postavite si i u molitvi ova pitanja:

  • Što ja doista vjerujem da mi je potrebno za sreću?

  • Podudaraju li se ta moja uvjerenja s onim što znam o Bogu, Pismu i Crkvi?

  • Kada donosim odluku o kupnji, što sve uzimam u obzir? Ima li nešto o čemu bih trebao razmišljati, a ne razmišljam?

  • Kad pogledam svoj dom, što uzimam zdravo za gotovo, a većina svijeta živi bez toga?

3. Gomilanje i škrtost

Sveti oci ovdje nisu nimalo suptilni. Sveti Ivan Zlatousti kaže:
„Ne dijeliti svoje imanje s drugima znači krađu, prevaru i pronevjeru.“

Sveti Bazilije Veliki piše: „Kada netko ukrade tuđu odjeću, zovemo ga lopovom. Zar ne bismo istim imenom trebali nazvati onoga koji bi mogao odjenuti gologa, a to ne učini? Kruh u tvojoj smočnici pripada gladnima; kaput u tvojoj ormaru pripada onome tko ga treba; cipele koje trunu u tvojem ormaru pripadaju onome tko nema cipela; novac koji gomilaš pripada siromašnima.“

Primijetite: sveci ne kažu da je dobro dijeliti. Ne kažu ni da bismo o tome trebali razmišljati. Oni ga nazivaju – krađom. To boli.
U Americi se, od najranije dobi, stalno ponavlja da je ono što zaradim moje i da to zaslužujem; a tko god kaže drukčije, proglašava se pravim lopovom. Sama ideja zajedničkih dobara gotovo je strana.

Koliko vas, dok ovo čitate, u garaži ima više od pet alata koje koristite manje od pet puta godišnje? Ja ih imam. A ima li moj susjed iste takve alate koje i on rijetko koristi? Koliko bi dobra moglo nastati kada bismo se ja i petorica susjeda jednostavno dogovorili tko što ima, odlučili dijeliti, višak prodali i novac darovali u dobrotvorne svrhe? Za mene – gotovo nikakav gubitak. I dalje bih koristio alat nekoliko puta godišnje, ali bi sada i drugi primili pomoć.

Ne mora to biti upravo takav primjer, i ako imate te alate, ne kažem da ste pohlepni. Samo vi poznajete svoje srce. Ovaj primjer služi isključivo za poticanje na osobno preispitivanje. Toliko toga uzimamo zdravo za gotovo; pohlepa se lako ušulja. Sve se opet svodi na isto pitanje: je li ljubav prema Bogu, a preko njega i prema bližnjemu, doista najviša pokretačka snaga u našem odnosu prema novcu? Samo zato što nešto mogu kupiti, samo zato što je to „normalno“, ne znači da trebam – niti da će me to učiniti sretnim. Prava sreća ponovno je – u Bogu.

Postavite si i u molitvi ova pitanja:

  • Koje stvari posjedujem, a užasavam se same pomisli da ih podijelim?

  • Što smatram da zaslužujem i da mi to nitko ne može oduzeti? Mogu li to predati Bogu?

  • S kime oklijevam dijeliti? S određenim članovima obitelji? Siromasima? Ljudima drukčijih uvjerenja?

Pohlepa je ozbiljan grijeh koji je teško prepoznati, ali dobra vijest jest da je Krist milosrdan i da nam daje milost da pobijedimo svaki grijeh u svome životu. Evo pet stvari koje možete učiniti kako biste se borili protiv pohlepe i rasli u kreposti velikodušnosti, koja joj se izravno suprotstavlja.

Katolička tradicija nudi konkretne putove za borbu protiv lakomosti, ukorijenjene u krepostima velikodušnosti, ljubavi i odvojenosti:

1. Dijeli

Sve što imaš više od onoga što ti je potrebno – daruj. Nije važno o kojem se resursu radi: novcu, stvarima, vremenu… Protuotrov pohlepi jest velikodušnost. Učini to navikom. Redovita milostinja, desetina ili dobročinstvo uči srce da se ne drži za stvari.

2. Dragovoljno siromaštvo i jednostavnost

Dragovoljno izabrati siromaštvo i jednostavnost zapravo je prilično lako. Ne moraš davati nikakve posebne zavjete – jednostavno se nečega odrekni. Izaberi nešto čega imaš u izobilju i ukloni to iz svog života. Neka te čežnja za tim podsjeti na čežnju siromašnih i na vlastitu čežnju za Bogom – i tako usmjeri svoje imanje. Kad se nečega svjesno odrekneš, govoriš sebi i svijetu: ne, to mi zapravo nije potrebno da bih bio sretan. Moje je blago, i moje srce, na nebu (usp. Mt 6,21). To može biti jednostavno poput odricanja od omiljene hrane, otkazivanja pretplate na streaming-servis i darivanja tog novca, ili jednostavno davanja malo više i prilagođavanja proračuna.

3. Meditacija o smrtnosti

Papa Franjo je na jednoj općoj audijenciji rekao: „Koliko god čovjek nagomilao dobara… u jedno možemo biti potpuno sigurni: neće ih ponijeti u lijes sa sobom.“

Pohlepa je, dakle, neuredna ljubav prema bogatstvu. Sjećanje na vlastitu smrt – iako zvuči morbidno – izvrstan je način da usmjerimo pogled onamo gdje treba biti: na Boga i ono što ostaje zauvijek, a ne na prolazna dobra oko nas. Razmišljanje i molitva o smrti pomažu osloboditi se stiska pohlepe jer nas podsjećaju na širu perspektivu.

4. Odgovornost i molitva

Ovo nisu posebni lijekovi protiv pohlepe, nego opća pomoć za svaki rast u duhovnom životu. Redovita ispovijed i duhovno vodstvo – ili barem iskren razgovor s dobrim prijateljem u vjeri – pomažu prepoznati suptilne oblike pohlepe. Svijest je uvijek prvi korak. Molitva za odvojenost, svakodnevni ispit savjesti o posjedima i pažnja prema biblijskim tekstovima o bogatstvu (npr. Dj 20,35: „Blaženije je davati nego primati“) drže opasnost pred očima. Kad je prepoznamo, možemo planirati i djelovati. A odgovornost pred drugima pomaže da ustrajemo do kraja.

Tekst je preveden s dopuštenjem s web-stranice Catholic Link.