Smrt je dio našega paloga stanja

Ljudskim bićima smrt nije strana, ali na početku nije trebalo biti ovako kako je sada. Naši praroditelji bili su stvoreni u stanju izvorne pravde, tako reći – držeći se za ruku Božju. Nakon prvoga grijeha u svijet je ušlo zlo. Naša je narav okaljana sklonošću da činimo zlo i vrijeđamo Boga. Naš se odnos s Njime promijenio, i u našu je stvarnost ušla smrt.

No Bog nas nije ostavio prepuštene našemu grijehu. Smrt je zapravo postala i kaznom i spasom. Tko je god gledao vampirske filmove zna za prokletstvo vječnoga života u ovoj dolini suza. A ako ste gledali filmove o zombijima, vidjeli ste tijela bez duša, a u filmovima o duhovima prikazuju se duše bez tijela. Svi ti primjeri pokazuju uzaludnost zarobljenosti u zemaljskome svijetu patnje.

Naš je odnos prema smrti kompliciran. S pravom tugujemo kada netko koga volimo umre, i prirodno je da imamo averziju prema pomisli na vlastitu smrt. Ponekad, u očaju, zbog nekoga traumatičnoga događaja ili mentalne bolesti, možemo imati suicidalne misli. Sjetite se Shakespeareova Hamleta, koji odvaguje promišljajući o zemaljskome životu patnje i beskrajnome snu smrti: „Biti ili ne biti, to je pitanje…” Hamleta često prikazuju kako u predstavi ima solilokvij s ljudskom lubanjom u ruci, dramatičnim simbolom memento mori.

Grčki filozof Platon čak je napisao da sama filozofija „nije ni o čemu drugome nego o umiranju i umrlosti”. To je također bila česta tema filozofske misaone škole poznate kao stoici, koji su često promišljali o smrti. U jednog drugoj Shakespeareovoj drami, „Juliju Cezaru”, stražari u pretoriju šapću tome autokratu: „Sjeti se, Cezare, ti si smrtan.”

Što je Memento mori?

Upravo je ta tradicija promišljanja o smrti potaknula razvoj kršćanskoga istraživanja smrti u tradiciji i estetici memento mori. Memento mori na latinskome znači: „Sjeti se da ćeš umrijeti.” To je poput poziva što ga čujemo na Čistu srijedu: „Sjeti se, čovječe, da si prah, i da ćeš se u prah vratiti.” Iako neki ovu filozofsku i teološku tradiciju smatraju mračnjačkom, ona je prepuna mudrosti o tome kako život živjeti dobro.

Ako svoj život živimo sa svakodnevnim podsjetnikom da ćemo jednoga dana umrijeti, možda ćemo donositi bolje odluke. Možda ćemo odlučiti više moliti, više voljeti, i više živjeti u punini. Možemo se prisjetiti kako Mojsije u 90. psalmu moli Boga: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.” (Ps 90,12)

Naš život na zemlji prolazan je i kratak. Kako kaže Izaija: „Sahne trava, vene cvijet, / kad dah Jahvin preko njih prođe. / Doista, narod je trava.” (Iz 40,7)

Kako se odnositi prema memento mori?

Kada bi stari pogani razmišljali o smrti, bilo je nekih koji su to shvaćali kao poziv na zabavu. Stari Rimljani čak su imali i izraz za taj mentalitet: nunc est bibendum („Sada je vrijeme da pijemo”). Kršćanska tradicija promišljanja o smrti ne počiva na tim temeljima. Kršćanska predodžba ne potiče nas da zaboravimo na oprez i usvojimo predodžbu iz sredine nultih godina našega stoljeća, Y.O.L.O. (You only live once, „Samo jednom se živi”). Suprotno tome – mi smo pozvani promišljati o četirima posljednjim stvarima, i u sadašnjosti se ponašati u skladu s njima.

Kako promišljati o smrti – četiri posljednje stvari

Sveto nas pismo uči: „U svim svojim djelima misli na svoj konac, pa nećeš nikada griješiti.” (Sir 7,36) Smrt neće nikoga požaliti, i dolazi svakome. Život je kratak, i brzo će završiti.
Mi na kraju umiremo. To je prva od posljednjih stvari. Naša smrt jest odvajanje naše duše od našega tijela. To je posljedica zla i istočnoga grijeha. No smrt je milost, prema Božjemu poimanju vremena i Njegovoj providnosti, jer se njome završava naše mučenje u dolini suza, i približavamo se Bogu.
Kada umremo, naša se duša pojavi pred Isusom Kristom, Sucem, koji će našu dušu poslati u raj ili nas osuditi na pakao. Zasebni sud za našu dušu je druga od posljednjih stvari, a raj i pakao su treća i četvrta.

Mi nismo toliko prokleti da možemo reći da osuđujemo sami sebe svojim djelima ovdje na zemlji. Ako u trenutku smrti budemo u stanju smrtnoga grijeha za koji se nismo pokajali, bit ćemo osuđeni na pakao, ali odabir je naš. Bog nas neizmjerno ljubi, i želi naše spasenje. On želi da budemo u raju s Njime cijelu vječnost, ali on nikoga neće prisiljavati na svoju ljubav.

Ako na našoj duši ostane ikakva traga lakih grijeha, ili naše navezanosti na grijeh, onda ćemo morati proći kroz vrijeme čišćenja u čistilištu, jer u raj ne smije ući ništa nečisto. Zatim, na kraju, dolazi opći sud i uskrsnuće našega tijela. Pri ustanovljenju novoga neba i nove zemlje, sa svojim uskrsnulim tijelom, ponovno ujedinjenim s našom dušom, mi ćemo uživati vječni život u nebu, ili pak vječno se mučiti u paklu.

Ne očajavajte

Smrt dolazi svakome, i to je nešto slično plaćanju poreza. A kako ćemo mi na to reagirati? Možemo od toga bježati, ali ona će nas progoniti uz zvuk otkucavanja sata. Prihvaćajući tradiciju memento mori, usvojit ćemo življenje života u milosti ovdje i sada, u suradnji s Božjom milosti. Ne očajavajte zbog smrti, nego danas živite poziv na svetost.

„Vidite, djeco moja, neki ljudi prođu kroz cijeli svoj život ne razmišljajući o smrti. Ona dođe, i gle! Oni nemaju ničega: vjera, ufanje i ljubav – sve je to u njima već mrtvo. Kada nam smrt dođe, od koje će nam koristi biti tri četvrtine našega života? Čime smo obuzeti najveći dio svojega vremena? Razmišljamo li o dobrome Bogu, o svojemu spasenju, o svojoj duši? O, djeco moja! Kakva je svijet ludost! Mi dođemo na svijet, mi s njega odemo, a da ne znamo zašto. Dobri Bog stavlja nas na svijet kako bismo služili Bogu, i kako bismo nastojali ljubiti ga i biti vjerni Njegovoj ljubavi. On nam obećava nadoknadu nakon toga kratkoga trenutka kušnje. Zar nije pravedno da On nagrađuje vjernoga slugu, a kažnjava opakoga? Zar bi jedan redovnik trapist, koji je svoj život proživio oplakujući svoje grijehe i žaleći zbog njih, trebao završiti jednako kao neki loš kršćanin, koji je živio u obilju, usred svih životnih užitaka? Ne, zasigurno ne bi. Mi nismo na zemlji kako bismo uživali u njezinim užicima, nego kako bismo se trudili oko svojega spasenja. Pripremajmo se za smrt. Nemamo ni minute za gubiti. Smrt će nam doći u trenutku kada je budemo najmanje očekivali, iznenadit će nas. Pogledajte svece, djeco moja, koji su bili čisti: oni su uvijek drhtali, venuli su od straha, a mi, koji tako često vrijeđamo dobroga Boga – mi nemamo nikakvih strahova. Život nam je dan kako bismo naučili dobro umrijeti, a mi o tome nikada ne razmišljamo.” (sveti Ivan Marija Vianney)

Izvor:  Catholic Link| Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.