Prije više godina našao sam se kako stojim pred njom. Mlada, a bezvremenska; odjeća joj je bila neuredna. U njezinu prostranome krilu ležalo je tijelo njezina mrtvoga sina. Njegovo nekada žilavo tijelo sada je bilo mrtvački mlohavo. Prignute je glave i zatvorenih očiju, a njezina je desna ruka držala njezina sina, dok je lijeva ruka bila položena, okrenuta prema gore, kao da slabašno pita: „Zašto?” To je bila slavna Michelangelova Pietà, smještena u bazilici svetoga Petra. 

Načinjena iz jednoga jedinoga komada najdražega mu mramora iz Carrare (Michelangelo je navodno ustvrdio da je mramor za skulpturu Pietà bio najsavršeniji kameni blok s kojime je ikada radio), Pietà mi nikada nije prestala biti u mislima, ili me tješiti. Poput svakoga tko je vidio ovaj tragični prizor, bio sam slomljen samim ogromnim razmjerima Marijine žalosti. Kako da netko ne osjeti da mu zapinje u grlu kada promatra majku dok u svojemu krilu drži okrvavljeno, beživotno tijelo svojega savršenoga sina? No kako sam postajao starijim, dojmio me se posve drugačiji aspekt ovoga remek-djela, koji sam nekako previdio – Marijina sabranost, Marijina tiha snaga.

Ona je ovdje. Pati, šuti, i vječno je snažna.

Vjerojatno se može sa sigurnošću reći da je Marija bila posvema slomljena kada je svjedočila Muci svojega sina i kada je držala njegovo slomljeno tijelo u svojim rukama. Zasigurno ju je kroz cijeli život pratilo mračno proročanstvo starca Šimuna kod Kristova prikazanja u Hramu – da će njezino srce biti probodeno mačem. Zapravo, nije teško zamisliti moguće Marijine reakcije na potpunu težinu isprepletene smrti Boga i smrti njezina djeteta. Plakanje? Jaukanje? Agonija bez daha? Sve je to zamislivo, i sve bi to bilo opravdano.

No Michelangelova Pietà ne pokazuje nam slomljenu Mariju, nego Mariju koja šuti, a u toj šutnji prisutna je tiha snaga. Teško mi je ne gledati ovaj kip, s njezinim sklopljenim očima i mladolikim licem, i čuti riječi koje utjelovljuju Marijinu reakciju na Navještenje: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.” (Lk 2,19) Nije mi namjera ovime umanjivati duboku žalost koju je Majka Božja pretrpjela pri neusporedivome trpljenju svojega sina. Niti želim reći da je Marija, kada je prolazila kroz najveći užas svojega života, posjedovala neku neljudsku distanciranost, koja nije od ovoga svijeta. No što ako je Marija vidjela dalje – kroz to trpljenje? Što ako je, u svojemu najgoremu trenutku, Marija vjerovala (koliko se god to činilo dalekim) u Božja obećanja? Što ako je, uzdišući duboko u sebi i obnevidjela od suza, Marija osjetila da božanska drama neće završiti mračnom tragedijom, nego nedokučivom, neograničenom nadom?

Marija koju vidimo u kipu Pietà utjelovljenje je sveca. Mi vidimo Mariju u svetome Thomasu Moreu, koji kleči pred svojim krvnikom, i u svetome Maksimilijanu Kolbeu, koji pjeva u bunkeru gladi, u svetoj Tereziji Benedikti od Križa u vagonu na putu za Auschwitz, u blaženome Miguelu Prou pred streljačkim odredom. A ona je to naučila od svojega sina. Umjesto da racionalizira križ, ona ga prihvaća. Umjesto da nervozno izvršava ljudske planove, ona se predaje Bogu. Ona ljubi usred mržnje i nada se usred sumnje. Boli li je? Neupitno. Je li zabrinuta? Naravno. Ali ona zna – čak i ako je za ustrajanje u nadanju potreban svaki atom snage – da Bog zna što on radi, da nas Bog nikada neće napustiti. U pjesmi Boba Dylana Shelter From the Storm („Utočište u oluji”) može se naslutiti poruka Marijine pouzdane snage i majčinskoga zagovora kojim nas prati.

„Odjednom sam se okrenuo, a ona je stajala tamo

sa srebrnim narukvicama na zapešćima i s cvijećem u kosi

Prišla mi je tako milo i uzela moju trnovu krunu

Uđi, rekla je,

dat ću ti utočište u oluji.”

Mnogo je vremena prošlo otkada sam stajao pred kipom Pietà u bazilici svetoga Petra, ali znam da je Marija ondje. Ona je i ovdje – pati, šuti, i vječno je snažna.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.