Iako to tako izgleda, ne postajemo odrasle osobe time što tjelesno rastemo, što se više razvijamo, što više produbljujemo promišljanja. Postajemo što jesmo prije svega kroz vlastite izbore i odluke koje donosimo.

U biti se u činu izbora ljudski duh potvrđuje i utjelovljuje. Naši izbori izriču svijest koju imamo o sebi, i u isto vrijeme oni omogućuju to posvješćivanje.

S druge strane, ljudi koji ne izabiru, ili izabiru na pola, ostaju u situaciji nezrelosti i nemogućnosti pratiti glazbu koja im se svira. Plešu ako im netko svira flautu, i plaču ako netko drugi odluči da baš tad treba zasvirati žalopojku.

Onaj koji nije skroz spreman odlučiti za sebe u konačnici će primijetiti da njegovo okruženje, njegova obitelj, njegove vlastite sklonosti ili svi drugi za njega vanjski faktori, uzurpiraju dužnost koju bi trebao preuzeti njegov duh. Ljudi su se kroz povijest borili protiv ropstva, čvrsto uvjereni da je ta forma nametnutog pritiska bila zlo. Međutim, danas – koje li ironije! – toliko ljudi pristaje na dobrovoljno ropstvo neodlučnosti.

John C. Haughey, SJ (“Treba li itko reći zauvijek”)

Tekst je preuzet s portala Ignacije.hr.