Kada netko govori nešto iznimno važno i istodobno pametno, usredotočujemo svoj pogled na tu osobu. I suprotno: kada netko izgovara banalne riječi koje nam ništa ne objašnjavaju, lako odvraćamo pogled i pozornost od takve osobe. Isus je ušao u sinagogu i kazivao proročanske riječi koje su pružale vjeru onima kojima bijaše najpotrebnija. Bijahu to riječi nade za ljude koji su zapali u beznađe: zatočene, zdvojne, koji za sebe nisu vidjeli nikakav smisao i cilj, za potlačene. Zar nismo svi takvi?

Velik broj ljudi živi bez nekog cilja, niti mogu reći da njihov život ima bilo kakav smisao.

U Otkrivenju se Isusa naziva alfom i omegom. Prvim i posljednjim slovom alfabeta. Zašto ga se uopće uspoređuje sa slovima? Od slova nastaju riječi, riječi izražavaju misli, misli objavljuju spoznaju, a spoznaja proizlazi iz iskustva. Jedino riječi daju smisao životu. Bez riječi ne možemo ništa shvatiti, a sve nam izgleda besmisleno. Potrebne su nam samo vjerodostojne riječi, one koje nam mogu objasniti sve što se s nama događa! Dodajmo da se u antici omegom ironično nazivalo nekoga tko je posljednji, glup i nevažan. Posljednji u Kristu postaje prvim! Je li to besmisleno? Isus Krist je alfa – prvo slovo, jer je On prvi, onaj koji je najvažniji ili smisao mojeg života; On je i omega – posljednje slovo alfabeta, jer je cilj mojeg života koji nastojim dostići, ali i onaj tko se poistovjetio s najgorima.

Koja je svrha i smisao mojeg života? Znam li odgovor na to pitanje? Ne možemo biti sretni ne znajući zašto živimo i čemu težimo! Ja želim biti sretan i želim imati svrhovit život.

Postoje pobjede koje isprva moraju biti porazi

Ponekad moramo proživjeti pravi pakao da bismo znali kako druge izbaviti iz njega. Je li to besmisleno? Čitao sam kod Jankélévitcha kako je istinska smrt kapitulacija života, kada čovjek izgubi nadu i smisao svog postojanja. I tu nije riječ ni o kakvoj ciklotimiji ili manično-depresivnoj psihozi, ni o razdobljima u kojima osjećamo euforiju i radost življenja, niti o tome da katkad iznenada izgubimo osjećaj svrhovitosti života i zapadnemo u očajanje. Jednostavno moramo pričekati i upiljiti pogled u Onoga koji je izišao čak i iz groba. Ipak, da nije ubijen i usmrćen, ne bi ni uskrsnuo. Postoje pobjede koje isprva moraju biti porazi, jer naposljetku ne bi bile tako velike pobjede. William James navodno je ljudima koji su željeli počiniti samoubojstvo savjetovao da „prvo pročitaju jutarnje novine“. Ako obične vijesti čovjeku mogu povratiti smisao života, što tek mogu Božje riječi zapisane u Evanđeljima… Ja bih onima koji snatre o samoubojstvu savjetovao da svaki dan pročitaju poneki redak iz Evanđelja. Jankélévitch piše kako su 1940. godine u Francuskoj ljudi bili slomljeni porazom i kako su mnogi od njih izgubili vjeru u pobjedu u ratu protiv nacizma. Što bi se dogodilo da su svi povjerovali u poraz i njegovu konačnost i u dubini srca priznali kako su potpuno poraženi? Nasreću, mnogi od njih nisu se pomirili s okupacijom i pokazalo se da su imali pravo. Poneki su ipak sumnjali. Čuveni kirurg Thierry de Martel počinio je tada samoubojstvo, a mogao je pričekati nekoliko dana i na londonskom bi radiju čuo kako ne samo da se rat i dalje vodi nego i da ljudi sve više vjeruju u konačnu pobjedu. Što bi bilo s nama da smo nakon 1945. izgubili nadu u propast komunizma?

U kolovozu 2010. trpio sam velik bol. Bio sam u pripravnosti, ali mi nisu rekli koji je izvor tog bola. 15. kolovoza bolovi su se toliko pojačali da sam mislio kako ću poludjeti ili oduzeti si život. Kad čovjek dugo trpi bol, nađe se u takvoj situaciji da je spreman na sve samo da bol mine. Silni bolovi nisu popuštali satima, a ja nisam imao snage čak ni da nekoga zamolim da mi dadne nešto protiv bolova. Jak bol u stanju je potpuno paralizirati čovjeka. Tijekom sati trpljenja nisam dozivao ni majku ni oca, nego samo Isusa! U kritičnim trenucima na vidjelo izlazi tko nam je najvažniji. Nakon nekoliko sati bol je oslabio. Otišao sam u bolnicu da otkrijem što ga je prouzročilo. Treba pričekati da prođe trenutak kada postane nepodnošljiv. Besmisao i bol ne moraju nas natjerati da si oduzmemo život, mogu nas samo još jače osnažiti da težimo njihovu nadvladavanju i pronalaženju smisla patnje. Znadete li što me tada držalo? Može zvučati neobično, ali mislima su mi neprestano prolazile riječi: „Tko je trpio tjelesno, taj je lišen grijeha.“ To mi je pomoglo da prihvatim svoje trpljenje. Na kraju sam pogledao u oči svojeg Krista sa slike koji mi je govorio: „Izdrži još malo i pomoći ću ti!“ I to se i dogodilo.

Bog je želio da budeš potrebna Njemu

Bijaše jednom kod mene starija žena koja mi je priznala kako joj je život besmislen, jer nije ništa postigla, nema muža, nema djece, posao je također nije ispunjavao, nikome nije bila potrebna i nitko je nije razumio. S tugom mi je priznala kako bi najradije da je nema, jer se osjeća napuštenom. Upitao sam je koji je bio najvažniji trenutak u Isusovu životu – najvažniji i najvredniji, izuzev uskrsnuća. Zagledala se u me i bez kolebanja odgovorila: „Dok je visio napušten na križu.“ „Da – rekoh – ali On je na križu uzviknuo i sljedeće riječi: ‘Bože, zašto si me ostavio!?’ Cijeli je tvoj život takvo zazivanje, cijeli je tvoj život sazdan od napuštanja, stoga je i najvredniji život. Zasigurno je vredniji i smisleniji od života svih onih žena koje su zadovoljne vlastitim životima. Samo ti se naizgled čini da si napuštena. Znaš zašto nikome nisi potrebna? Jer je Bog želio da budeš potrebna Njemu! Zahvaljujući tome što si sama, imaš idealne uvjete stvoriti najvažniji odnos koji si mogla ostvariti u životu. Ostao ti je On i samo On. Imaš ono što je imala Marija: zagledala si se u ostavljenog Isusa. Mnoge Marte nastoje izvući korist na ovome svijetu, bave se svakojakim poslovima, a ti si izvukla najbolju kartu, jer je Isus to tako nazvao – baviti se samo Njime.“

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ranjeno svjetlo” Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.