Sveta Lucija, čiji blagdan Katolička Crkva slavi 13. prosinca, bila je mlada Sicilijanka, koja je umrla mučeničkom smrću usred progona kršćana za vrijeme cara Dioklecijana, početkom četvrtog stoljeća. Sveta Lucija odbila je udati se za poganina za kojega je bila zaručena, i umjesto toga htjela je prikazati svoj život u službu Gospodinu, a svoj miraz razdijeliti siromašnima. Kada je uvrijeđeni nesuđeni mladoženja čuo da ga ona odbija, prokazao je Luciju vlastima kao kršćanku, a dotični su naredili da se njezina čistoća okalja tako što će Luciju osuditi da radi u javnoj kući. Legenda kaže da kada su vlasti stigle da je odvedu u javnu kuću, Lucija je stajala u mjestu, i odjednom je postala teška poput planine, i nije ju mogla pomaknuti ni vuča skupine volova! Vlasti su je tada nastavile mučiti, dotle da su joj vilicom iskopali oči, a zatim joj oduzeli život. Zbog te pripovijesti ovu djevicu i mučenicu najčešće prikazuju kako drži svoje oči na malome zlatnome pladnju, i zaziva ju se kao sveticu zaštitnicu slijepih, i za pomoć u bolestima očiju.

Popularni prikaz mlade svete Lucije kako drži svoje vlastite izvađene očne jabučice na pladnju dok mirno i radosno gleda uvis i ulijevo očima svojega proslavljenoga tijela dramatičan je, mučan, a često i uznemirujuće jeziv prizor. Ona stoji kao utjelovljenje istinskoga vida, kao arhetip duhovne spoznaje, koja se usredotočuje na Krista i Njegova obećanja, a ne drži se prolaznih tjelesnih stvarnosti ovoga svijeta. Mirnoća s kojom sveta Lucija doslovno nosi dokaz svojega mučenja neobičan je i začuđujuć paradoks. Kipovi koji stoje uz zidove katedrale svetoga Ivana Lateranskoga u Rimu prikazuju isti taj uznemirujući fenomen – Kristovi apostoli prikazani su noseći instrumente i dokaze svojega mučeništva. Sveti Bartolomej pokazuje oguljenu kožu s vlastitoga lica.

Očito je da ova paradoksalna mirnoća ukazuje na onostranu milost, nadnaravnu snagu koju Bog daje osobi koja će uskoro podnijeti mučeništvo. Mi to znamo, mi to tako kategoriziramo, i mi nonšalantno prolazimo pokraj tih kipova dok rutinski pristupamo Euharistiji, i mirno ih kategoriziramo kao „onostrane”.

No njihove očne jabučice ukazuju na nešto drugo, i njihova oguljena lica i križevi u obliku slova x poveznica su s našim vlastitim svijetom. Stvarnost njihova života neobičnim je dokazima njihove smrti učinjena još više prisutnom. Njima je njihova vlastita tjelesna narav postavila izazov – a oni su odlučili tu narav upotrijebiti tako da posluži duhovnoj svrsi. Tako čineći, primili su mirnoću koja je karakterizirala i Luciju, koja je bila teška poput planine, i držala je vlastite oči na pladnju.

Dok nastavljamo svoje putovanje prema Božiću, prisjetimo se ove velike svetice došašća, i očitovanjâ te iste nadnaravne milosti što ih pokazuju progonjeni kršćani na Bliskome istoku. Zato promotrimo s brutalnom jasnoćom tu poveznicu između njihova i našega svijeta, i pripremajmo se za Kristov dolazak dočekujući u svojoj vlastitoj duši s dobrodošlicom onaj onostrani sklad koji kršćanski život čini tako neobičnim, mučnim, paradoksalnim… i predivnim.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.