Svjetovan čovjek ignorira, okreće glavu kad se u obitelji ili u njegovoj sredini pojave problemi bolesti ili patnje. Svijet ne želi plakati: radije ignorira bolne situacije, prikriva ih i skriva. Mnogo se snage troši na to da se pobjegne od situacija u kojima je prisutna patnja, misleći da je moguće maskirati stvarnost.

Osoba koja realno gleda stvari onakvima kakve jesu, koja dopušta da bude ranjena boli i u srcu plače, sposobna je dosegnuti dubine života i biti istinski sretna. Ta je osoba utješena, ali Isusovom utjehom, a ne onom od svijeta. Tako može imati hrabrosti sudjelovati u tuđoj patnji i prestaje bježati od bolnih situacija. Na taj način otkriva da je smisao života u pomaganju drugom u njegovoj patnji, u razumijevanju tuđe tjeskobe, u tome da je drugima olakšamo. Takva osoba osjeća da je drugi tijelo njegova tijela, ne boji se prići i dotaknuti njegovu ranu, ima sućuti sve do iskustva brisanja granica. Tako možemo prihvatiti Pavlov poticaj: “Plačite s onima koji plaču” (Rim 12, 15). Znati plakati s drugima – to je svetost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Franje “Želim ti osmijeh”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.