O PRAVOM PRIJATELJSTVU

Osjećam li da živim svoje odnose kao prijatelj ili kao sluga?

Donošenje evanđelja drugima znači svjedočenje svojim životom da je moguće ovako ljubiti – besplatno, bez poravnavanja računa

o. Gaetano Piccolo/Catholic link

Podijeli:

Može li ljubav biti zapovijed

„Kao što je Otac ljubio mene
tako sam i ja ljubio vas;
ostanite u mojoj ljubavi.
Budete li čuvali moje zapovijedi,
ostat ćete u mojoj ljubavi;
kao što sam i ja čuvao zapovijedi
Oca svoga
te ostajem u ljubavi njegovoj.
To sam vam govorio
da moja radost bude u vama
i da vaša radost bude potpuna.
Ovo je moja zapovijed:
ljubite jedni druge
kao što sam ja vas ljubio!
Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje.
Vi ste prijatelji moji
ako činite što vam zapovijedam.
Više vas ne zovem slugama
jer sluga ne zna
što radi njegov gospodar;
vas sam nazvao prijateljima
jer vam priopćih sve
što sam čuo od Oca svoga.
Ne izabraste vi mene,
nego ja izabrah vas
i postavih vas
da idete i rod donosite
i rod vaš da ostane
te vam Otac dadne
što ga god zaištete u moje ime.
Ovo vam zapovijedam:
da ljubite jedni druge.«”

(Iv 15,9-17)

„Blagoslovljen onaj tko ljubi Tebe, i svojega prijatelja u Tebi, i svojega neprijatelja radi Tebe, jer jedini ne gubi nikoga sebi miloga onaj kome su svi mili u Tebi, koji se ne možeš izgubiti.”

(sveti Augustin)

Obaveza riječima

Riječi koje govorimo su važne. Iako riječi često koristimo površno, one su uvijek obaveza. Ono što kažemo sebi predstavlja prostor, postavlja granice, i temelj je na kojemu potvrđujemo sami sebe. Riječi čekaju da ih se djelima učini istinitima. Neispunjena riječ jest izdana riječ, razočaranje, obaveza u kojoj smo zakazali, i ona ukazuje na to da nismo dovoljno pazili, ili čak daje naslutiti da ne ljubimo.

Kriterij za potvrđivanje

Mislim da riječ koju prevodimo kao „zapovijed” treba razumjeti kao riječi koje nas obavezuju, riječi koje čine da razumijemo granice svojega odnosa s Bogom. One su kriterij za potvrđivanje toga jesmo li još u tome odnosu, ili smo se iz njega povukli. Slušati te riječi – to jest, živjeti ih – uistinu jest izvor radosti.

Isus nas poziva da živimo te riječi, ne zato što bismo bili robovi Njegovim zapovijedima, nego zato što jedino živeći te riječi pronalazimo svoju puninu – ostvarujemo se. Činjenica je da nam često pozornost odvlače druge riječi i obećanja, ali ubrzo shvatimo kako smo bili zavarani i razočarani. Uvidimo da smo prazni i tužni. Zato moramo biti pozorni, i paziti na to koje riječi slušamo.

Mjera ljubavi

Riječ koja je Isusu najvažnija ne odnosi se na Njega, nego na odnose među nama, odnosi se na poziv da ljubimo jedni druge. Na sreću, Isus dodaje i objašnjenje kako to činiti: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.” To „kao što” je ključno, jer inače riskiramo da počnemo mjeriti svoju ljubav jedni prema drugima. Kada bi kriterij ljubavi bio koliko me druga osoba voli, ja bih mogao početi pridavati manje važnosti toj ljubavi, ili bih se počeo natjecati. Kriterij koji predlaže Isus jest izvanjski – to je On sam – kriterij je Njegov način ljubavi.

Nije važno koliko me druga osoba voli – bilo to mnogo ili malo – ono što je važno jest sjetiti se kako me Isus ljubi – a ljubi me bez mjere. „Do kraja ih je ljubio.” Isus je dobri pastir, koji svoj život daje za ovce. Isus je onaj tko je voljan umrijeti kako bi probudio svojega prijatelja. To je zasigurno nova zapovijed, upravo zato što smo mi navikli na mjerenje ljubavi, navikli smo na to da čuvamo sebe i da ne gubimo. No ta je logika u Isusovim riječima posve uništena.

Možemo pokušati ovako ljubiti jedino ako smo mi sami iskusili Isusovu ljubav. Ako je nismo živjeli, mi je ne možemo ni razumjeti, i nećemo imati ni iskustva ni kriterija da bismo ljubili onako kako je On ljubio nas. I dalje ćemo biti trgovci ili računovođe ljubavi, poravnavat ćemo račune nastojeći ne izgubiti.

Biti prijateljima

Bit nije samo biti u odnosu s Isusom, nego biti u tome odnosu kao prijatelji, a ne kao sluge. Ta razlika, na koju nam je sam Isus ukazao, presudna je u tome da postanemo svjesnima toga kako živimo svoj odnos s Njime, i svaki drugi značajni odnos u svojemu životu.

Prijatelj je netko tko je u tome odnosu besplatno. „Prijateljstvo se”, kaže C. S. Lewis, „rađa kada se otkrije sljedeće pitanje: ‘Kako to da i ti…? Mislio sam da sam ja jedini!’” Prijatelj nema smjene kao na poslu, i ne gleda na sat da vidi je li konačno vrijeme za odlazak. Prijatelj se raduje kada vidi prijatelja, i ne brine se o vremenu koje će druga osoba od njega tražiti. Prijatelj ne sudi, nego je sposoban vidjeti u ponor našega srca, a ipak nam ostati bliskim. Prijatelj nije tu radi vlastitoga interesa, i ne bježi kada je na pomolu poraz.

Živjeti kao sluge

Posve suprotno tome, biti u odnosu kao sluga znači da vas pokreću osjećaji straha i nestrpljivosti. Sluga se boji otkaza i kazne. Sluga prisutnost gospodara doživljava kao opterećenje, ne može dočekati kada će moći ići, radi što se mora uraditi, u nadi da će brzo završiti. Sluga se pomiruje s takvim odnosom i možda u njemu ostaje jer se boji da neće naći nešto bolje, i uvjeren je da je to jedini način na koji on zaslužuje da ga se voli. Sluga sebe uvjerava da nema ništa pogrešno u tome da se ima gospodara. Sluga je onaj tko nema mnogo samopoštovanja, i dopušta drugima da ga iskorištavaju kao da imaju pravo na to. Nažalost, ponekad i mi možemo svoj odnos s Bogom živjeti kao sluge.

Što mi objavljujemo

Kod Gospodina nije tako – On je nas izabrao. On se nije samo pomirio s time da ima nas. On nas je izabrao iz ljubavi, jer nam želi dati puninu zdrave veze. To je iskustvo ključno za objavljivanje evanđelja. Ako mi nismo shvatili da nas Bog ovako ljubi, nećemo imati mnogo toga za objaviti. Donošenje evanđelja drugima znači svjedočenje svojim životom da je moguće ovako ljubiti – besplatno, bez poravnavanja računa.