MARICA STANKOVIĆ

O grijehu koji je ‘najveća brana u duhovnom životu’

Koliko puta preko dana Bog stoji pred vratima naše duše, koliko puta nam upravo nudi svoju prisutnost, a mi maleni, i kratkovidni, zaboravljamo na nj

Foto: Shutterstock.com

Sebičnost je najveća brana u duhovnom životu i najteža smetnja u slobodnom letu prema nebu. Ali nije dosta o sebičnosti govoriti samo teoretski, već je treba malo promatrati i na praktičnom terenu, u dnevnom životu. Pod tom i takvom sebičnosti ne mislim na onu grubu i surovu sebičnost, koju napose danas tako često susrećemo u životu. Mislim na onu sebičnost, ili prema Bogu, ili prema ljudima, koja se zakukuljila u nama, poprimila kadgod neprimjetljive vanjske oblike. Mislim na onu sebičnost, koja se tako duboko sakrila u nama da je teško prepoznajemo i pronalazimo, ali ona je ipak tu, i ako dobro otvorimo oči, naći ćemo je na dnu mnogih naših čina, naših sukoba s bližnjim, naših nedostataka u apostolatu, naših manjkavosti u zvaničnom radu, a napose u našem odnosu prema Bogu. To su mnogo puta posve male i sićušne stvari, gotovo mikroskopski sitne, ali one su ipak tu i kad bismo imali bolje oči, i kad bismo ih bolje otvorili i kad ne bismo tako površno promatrali sebe, pojave u sebi i oko sebe, mi bismo ih ipak uočili. Ali to je već velika milost Božja da vidimo u sebi baš svako naše zlo i svaku našu uskoću. Ali prijeđimo na konkretno!…

Koliko puta preko dana Bog stoji pred vratima naše duše, koliko puta nam upravo nudi svoju prisutnost, a mi maleni, i kratkovidni, zaboravljamo na nj. Bliže nam je ono što je uz nas, što je osjetno i vidljivo od velikog i neizmjernog Boga. Pa umjesto da svoje misli i svoju pažnju usredotočimo na nj, mi ga ostavljamo pred vratima naše duše ili se tek toliko s njim pozabavimo da ne budemo do kraja neuIjudni, a onda se opet prebacimo na ono, što nam je bliže, što nam više upada u oči. Pa zar to nije sebičnost, naša obična ljudska sebičnost. Ili zar ta sebičnost ne progovara kad osjećamo da nas Bog zove na pokoru, a mi se izvlačimo gdje god i kakogod možemo? Ili zar nismo sebični kad tako malo vremena utrošimo na ispravljanje svojih pogrešaka, a znamo da bismo ugodili velikome Bogu kad bismo u tome ispravljanju bili savjesni i budni. Ali mi za zdjelu leće, za kakvu malenkost ostavljamo frontu, borbu sa samima sobom, i predajemo se ili malodušnosti ili melankoliji, ili nam se koji posao izvana čini prečim od onoga koji je najpreči. Ili zar nismo sebični onda kad uporno tražimo, makar i u najmanjim stvarima svoju volju. Kad ne činimo ono, što Bog od nas traži, kad se ne predajemo onako, kako on to želi. Kad se cjenkamo s njim, hoćemo li mu dati manje ili više. Ili kad mu pružamo tobože sve, ah ipak pridržavamo ono što nam je najdraže.

Ali pustimo svoje sebičnosti u odnosu prema Bogu, iako su te sebičnosti najnedelikatnije i najtužnije. Prijeđimo na one u odnosu prema bližnjemu. Ni te nisu mnogo manje ako ih gledamo u pravoj perspektivi, kršćanskoj perspektivi, ako mislimo da služeći bližnjemu – služimo Bogu, a uskraćujući nešto bližnjemu – uskraćujemo zapravo Bogu. Nama je, na primjer, ugodno da nas ljudi razumiju. Svi smo mi takvi. Čovjek, koji prolazi kroz život a da ga nitko ne razumije, tužan je, težak sam sebi i drugima. Mi svi volimo više ono što je svijetlo, što je jasno, od onoga što je u mraku i što je nerazumljivo. Pa ako to vrijedi za stvari izvan nas, za druge ljude i njihove duše, dakako, da nam je teško ako smo mi takva nerazumljiva nepoznanica svima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A pogotovo nam je ugodno kad nas drugi razumiju u našim bolima, u našim poteškoćama, u našim teškim danima, u našim krizama. Tad želimo da se svi nadvijaju nad nas i da paze na nas. To je ljudski i razumljivo. I Spasitelj je uoči svoje muke tražio i čekao razumijevanje svojih apostola i bio je žalostan kad ih je našao da spavaju. Ali ne idemo li mi koji puta u našoj želji da nas drugi razumiju malo predaleko? Ne skriva li se tu mnogo puta bar malo naše sebičnosti? Taj naš bližnji – uvijek otvorene uši za naše jade, uvijek otvorene oči za naše potrebe, uvijek spremne riječi nama za utjehu. Malo se previše naviknemo na to, tražimo nepotrebne stvari i hoćemo da nas u svemu razumije, iskapamo nepotrebna pitanja da njima zagnjavimo svoga bližnjega; a u isto vrijeme imamo vrlo malo razumijevanja za tuđe jade. Zatvaramo uši pred njegovim jecajima. Zatvaramo oči pred njegovim potrebama. Nemamo riječi utjehe za tuđe boli. Sve mora biti na raspolaganju nama, ali mi, mi se i ne sjetimo da se uživimo u tuđe patnje, čak ne sjetimo se ni da ih uočimo. Pred našim licem, pred našom boli, pred našom brigom moraju svi kleknuti. A mi i ne vodimo računa o tome da nismo sami, da kraj nas drugi dišu, da kraj nas drugi žive. Pa zar nije naš “ja” tu još itekako jak i nasilan?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD.


Objavljeno: 18. ožujka 2019.

Možda vam se svidi