Ovo je istinita priča koja govori o novozaređenom svećeniku koji je dodijeljen jednoj župi kao župni vikar. Bio je na glasu kao dobar propovjednik — jasan, artikuliran i dobro pripremljen. Prve nedjelje u župi održao je, kako je mislio, dobru propovijed. Poslije mise župnik ga je čekao u sakristiji i pitao: “Kako je prošlo?” “Nije bilo loše”, glasio je odgovor, “ali osjećao sam da nedostaje neka povezanost s ljudima.” Sljedeći tjedan potrošio je još više vremena i truda na svoju nedjeljnu propovijed. Župnik ga je ponovno čekao da se poslije sastane s njim i upitao: “Je li bolje ovaj tjedan?” “Ne, nego gore. Osjećao sam da sam ih izgubio na pola puta.” Sljedeće nedjelje pripremio se kao nikad prije. Sadržaj homilije bio je izvrstan, kao i govornička vještina i briga koju je posvetio propovijedanju. “Pa kako si prošao ovoga tjedna?” ponovno je upitao župnik. “Strašno”, odgovorio je mladi svećenik. “Što nije u redu s ovim ljudima? Ne mogu se povezati s njima.” Mudri je župnik zatim postavio još jedno pitanje. „Recite mi: te ljude s kojima ste upravo slavili misu, volite li ih? Ne možete propovijedati, katehizirati ili evangelizirati ljude ako ih prije toga ne volite.” Za sljedeću nedjelju mladi je svećenik primijenio ovu mudrost. Dok je pripremao svoju propovijed, vizualizirao je ljude dok je molio uz nedjeljna čitanja. Molio se za one kojima je namjeravao propovijedati, i molio Krista za milost da ih ljubi kao on. I iz toga srca punoga ljubavi proizašla je prekrasna propovijed – ona koja je od toga dana povezala, nadahnula i zagrijala srca svih koji su ga slušali.

Priča naglašava da će u svim našim nastojanjima da evangeliziramo i katehiziramo, plodovi tih nastojanja rasti u mjeri u kojoj ljubimo one do kojih želimo doći. Podsjeća nas da nije važno samo ono što kažemo ili poučavamo, već i način na koji to kažemo, i ljubav s kojom proučavamo o vjeri koju želimo dijeliti.

Njegov navještaj Evanđelja nikada nije imao za cilj pobijediti u raspravama, nego pridobiti ljude i potaknuti njihova srca da vjeruju u njega.

Naše polazište je, kao i uvijek, sam Krist. Vjerno je propovijedao i poučavao istinu Evanđelja riječju i primjerom s autoritetom iza te istine (usp. Mk 1,27). Njegove su riječi dopirale do ljudskih srca i odjeknule u njihovim najdubljim željama – toliko da su za njega rekli: “Nikada nitko nije ovako govorio” (Iv 7, 46). Njegov navještaj Evanđelja nikada nije imao za cilj pobijediti u raspravama, nego pridobiti ljude, i potaknuti njihova srca da vjeruju u njega. Njegove riječi istine nikada nisu bile odvojene od ljubavi, čak ni kad su bile zahtjevne i vrlo kritične. Kada je korio farizeje, njegova je strast bila motivirana ljubavlju prema njima i njegovom željom za njihovim obraćenjem. Po Kristu, ljubav Boga koji je postao čovjekom nije nam ponuđena kao teorija ili ideja. Umjesto toga, došla je kroz ljudsko srce zapaljeno ljubavlju i izlila se kao dar kroz ranu zadobivenu u patnji. Nakon njegova uskrsnuća, kada je susreo učenike na putu za Emaus, njegovo tumačenje Svetog pisma dovelo je do toga da su njihova srca postala zapaljena novom nadom, vjerom i radošću.

Ova afektivna dimenzija kršćanskog propovijedanja nije promakla ljudima poput svetog Augustina. U njegovom klasičnom djelu O kršćanskom nauku nije bitan samo sadržaj tog nauka, nego i strast i ljubav s kojom se naviješta. Što se tiče Kristove ljubavi, daleko od toga da je to ideja, on je uspoređuje sa sjajem vatre koja gori u njihovim srcima.

Posuđujući od Aristotela, Augustin kaže da učinkovito uvjeravanje ovisi o etosu (karakteru govornika), logosu (sadržaju propovijedanja) i patosu (emocijama koje propovjednik budi u svojim slušateljima). Citirajući Cicerona, Augustin je naučio da je “veliki govornik doista rekao da ‘rječit čovjek mora govoriti tako da poučava, oduševljava i uvjerava. . . . Poučavati je nužnost, oduševiti je ljepota, uvjeravati je trijumf.’” On koristi analogiju sa začinima, koji daju okus hrani, da bi opisao propovijedanje i poučavanje prožeto rječitošću “ne govoreći im što bi trebali učiniti, već ih potičući da čine ono što već znaju da treba učiniti”.

Ovdje Augustin dodaje važno upozorenje propovijedanju i poučavanju s ljubavlju i oduševljenjem. Pokretanje ljudskih srdaca nije cilj samo po sebi, već služi konačnoj svrsi obznanjivanja Krista i dovođenja ljudi do vjere u njega. Štoviše, važnije je govoriti istinu nego govoriti ugodno: “Neka govori mudro ono što ne govori rječito, radije nego da govori rječito ono što govori nerazborito.” To nas uvijek iznova vraća cilju evangelizacije, a to nije stvaranje osjećaja, već promjena života.

Ipak, afektivni aspekt evangelizacije održavali su na životu neki od najvećih svetaca naše tradicije. Razmišljajući o Gospodinovu Bogojavljenju, sveti Bernard iz Clairvauxa je napisao: “Što se više ponizi zbog mene, to snažnije zahvaća moju ljubav.” U svojoj nedavnoj enciklici o Presvetom Srcu, “Bog je tako ljubio svijet”, papa Franjo podsjeća na svetog Bonaventuru, koji je uputio kršćane da ne mole za svjetlo, već za “vatru koja bjesni”. Franjo na sličan način ukazuje na teologiju koja se nalazi u osnovi Duhovnih vježbi svetog Ignacija Loyole koja se temelji na duhovnoj ‘naklonosti’ (affectus).

Konačno, za svetog Ivana od Križa, Bog nas uključuje kroz duhovnu naklonost. Kroz duhovnu naklonost, Bog “osvježava, raduje i veseli dušu”.

U kontinuitetu s tom tradicijom emotivnog propovijedanja papa Franjo govori o zadaći Crkve da “zagrije srca”. U intervjuu nedugo nakon izbora za Papu, inzistirao je na tome da moramo biti “sposobni zagrijati ljudska srca, hodati uz njih u mraku, razgovarati s njima, pa čak i ući u njihovu noć i njihovu tamu, a da ne izgubimo put”.

U apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium (“Radost Evanđelja”), Sveti Otac je uputio svećenike da propovijedaju blisko sa svojim narodom kao „komunikacija srca srcu” i s „toplinom u glasu”. Slično savjetu župnika svojemu mladom suradniku o ljubavi prema ljudima, papa Franjo kaže: „Priprema za propovijedanje zahtijeva ljubav. Razdoblja mirnog vremena posvećujemo samo stvarima ili ljudima koje volimo; a ovdje govorimo o Bogu kojega ljubimo, Bogu koji nam želi govoriti.” Za papu Franju, evangelizacija koja se rađa iz ljubavi prema drugome proizvodi “neku vrstu glazbe, koja nadahnjuje ohrabrenje, snagu i entuzijazam”.

Ne možemo evangelizirati ljude, a da ih prije toga ne ljubimo. Svima nama u Crkvi koji imamo utjecaja na druge kao roditelji, bake, djedovi, svećenici, katehete, učitelji, pisci i vodiči: Sjetimo se da nije važno samo ono što priopćavamo, već žar, toplina i ljubav prema drugima s kojima to činimo. Neka naše riječi i naše svjedočanstvo griju srca, spaljuju hladnoću i ravnodušnost, zahvaćaju srca onih koje želimo evangelizirati, i pokreću ih prema jedinstvu s Kristom, koji je ognjište ljubavi i milosrđa.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.