Mnogi gradovi u Europi imaju prekrasne, stare crkve, ali one su danas često sličnije muzejima ili umjetničkim galerijama. Jednom sam tako ispred jedne crkve u Rimu dugo čekala u redu na ulazu da bih na kraju shvatila da je to samo red za fotografiranje, a ne za samu crkvu. Nažalost se rijetki tamo dođu zapravo pomoliti, a ne samo razgledati. Ne sjećam se da sam čak i u gradovima poput Rima, Padove i Asiza nailazila na crkve i kapelice s trajnim klanjanjem.

Ali Krakov nije takav. S jedne strane je to pravi turistički grad, prepun znamenitosti. S druge strane, ne sjećam se da sam ušla u neku crkvu, a da u njoj nije bilo kapelice s izloženim Presvetim. A u mnogim se crkvama čuvaju i relikvije svetaca. Čak i bez previše planiranja, samo šetajući i obilazeći grad, nisam nimalo pogriješila jer zaista ima mnogo toga za vidjeti.

No, pravi krakovski biser nalazi se van starog dijela grada, daleko od krakovskih kočija i kamenih ulica. To je četvrt Łagiewniki, gdje se nalaze dva posebna svetišta: Božjeg Milosrđa i sv. Ivana Pavla II.

Oba sam svetišta imala priliku posjetiti dva puta – jednom sam tamo bila na Nedjelju Božjeg Milosrđa, a jednom kada nije bila gužva.

Na Nedjelju Božjeg Milosrđa to izgleda ovako: vozimo se u vlaku prema Łangiewnikiju, dok u njega ulazi sve više i više ljudi. Većina njih u ruci drži sklopivu stoličicu, a ja se pitam kako sam to mogla zaboraviti. Dolazimo do svetišta, gdje je već more ljudi. Misa se slavi vani, na travnjaku, oltar je nekako gore, uz crkvu. Slučajno ugledamo hrvatsku zastavu i dođemo do nje. Tada shvaćam da i raširena kabanica može poslužiti za sjedenje – i sve je u redu.

Toga dana mi je posebno bila upečatljiva dostojanstvenost okupljenih vjernika, nisam osjetila da je to neki običan kirvaj. Ljudi su tamo zaista došli Bogu i zbog Boga, a ne iz pukog običaja i navike. Bilo je toliko ljudi da su neki stigli otići na pričest tek nakon mise, pošto je nekoliko puta ponestalo hostija pa su svećenici trebali odlaziti po nove.

Uz veliku, modernu baziliku Božjeg Milosrđa, nalazi se i stara samostanska kapelica svetog Josipa u kojoj se čuva original poznate slike Milosrdnog Isusa. Odmah ispod slike su relikvije svete Faustine. Pošto ta kapelica zaista nije velika, mnoštvo je ljudi vani čekalo svoj red za ulaz. A u kapelici je bilo još mnogo ljudi koji su ostali u molitvi. Izgledali su kao da se i ne žele maknuti od tamo, kao da žele tamo biti još dugo, dugo…

Blizu se nalazi sobica s osobnim stvarima svete Faustine – krunicom, habitom, krevetom, ali i nekim pokorničkim predmetima koje je nosila, primjerice njezina kostrijet. Ispred ulaza u sobicu srela sam jednu gospođu iz Afrike, čini mi se da je rekla da je iz Gabona, koja si je dala truda i sašila si zaista jedinstvenu haljinu. Kako bi se danas reklo, vidi se da je pravi fan svete Faustine.

Do svetišta pape Ivana Pavla II. lako se dođe pješice za desetak minuta. Ono što je zaista prekrasno je način na koji su ta dva svetišta osmišljena i povezana. Baziliku Božjeg Milosrđa posvetio je upravo sveti Ivan Pavao II., čiji se kip nalazi na njezinu pročelju.

Moram priznati da mi je svetište Ivana Pavla II. mnogo ljepše nego bazilika Božjeg Milosrđa. Za one koji u njega uđu po prvi put, to je pravi mali labirint. Gornja crkva, koja je površinom najveća, u potpunosti je prekrivena mozaicima. Tamo se nalazi bijela reverenda Ivana Pavla II. poprskana krvlju. Papa ju je nosio 13. svibnja 1981., kada je na njega izvršen pokušaj atentata.

U donjoj se crkvi nalazi spomenuti labirint, jer tamo je mnoštvo malih kapelica koje su među sobom povezane. Kapelica u sredini je najveća, a među prvim stvarima koje su mi upale u oči bio je mozaik koji prikazuje Gospu Bistričku, bl. Alojzija Stepinca i sv. Ivana Pavla II.

U nekoliko kapelica nalaze se i relikvije krvi Ivana Pavla II. Kada sam s nekim mojim prijateljima razgovarala o mojem hodočašću, pomislili su da je i tijelo tog svetog pape u Krakovu. Međutim, njegovo tijelo nalazi se u bazilici svetog Petra u Rimu, a u krakovskom svetištu nalaze se samo neke relikvije.

Druge, manje kapelice uglavnom su posvećene poljskim svecima, poput svete Hedvige i svete Kunigunde. Posebnost je u tome što su gornja crkva i sve kapelice u donjoj crkvi uređene svaka u svome stilu. Svejedno se na neki način slažu i teško bih se odlučila koja mi je među njima najljepša.

Moguće je i popeti se na toranj te crkve i vidjeti cijelu panoramu oba svetišta te grad Krakov u daljini. Jedino je šteta bila da sam uočila dizalo tek kad sam već došla na vrh – ali sada sam pametnija za drugi put.

Općenito cijeli taj prostor poprilično je dojmljiv – oba su svetišta izgrađena na velikom zemljištu na kojem je posađeno i mnoštvo stabala. Za desetak godina, ili više, kada ta stabla narastu, to će biti prave šumice. Sve je veliko i prostrano, osjeća se kao da prostor diše.

Kad se sjetim toga, poželim se vratiti u tu oazu gdje se sveto na lijep način uskladilo s ljepotom prirode. Ali svemu dođe kraj, pa tako i mome lijepom, ali prekratkom posjetu tome svetom mjestu – jer tamo mi je čitav dan proletio kao jedan kratak trenutak…