Budimo ponosi na preveliko blago vjere i Isusovih svjedoka u Crkvi u Hrvata i utječimo se njima za zagovor u našim potrebama jer nas sada kad su s Bogom ljube čistom ljubavlju i mole za nas. Na žalost hrvatskoj vjerničkoj zajednici su gotovo nepoznati toliki naši mučenici, a među njima se svakako ističe istinski mučenik koji je umirući svima oprostio i molio za one koji će ga ubiti. Hrvatski mučenik za vjeru vlč. Stjepan Horžić rodio se na svetoga Stjepana, 26. prosinca 1918. u Rakovcu Kalničkome. Pučku školu pohađao je u Ljubešćici, klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a bogosloviju i filozofiju u Zagrebu, Senju i Sarajevu.

Za svećenika je zaređen 1941. u Zagrebu. Bio je kapelan u Mrkoplju, kapelan kateheta u Kraljevici i upravitelj župa Ravna Gora i Vrbovsko, koje su neko vrijeme, tijekom Drugoga svjetskog rata, bile bez župnika kojega su ubili partizani.

Vlč. Stjepana Horžića uhvatila je komunistička tajna služba Udba u jesen 1944. u Mrkoplju pod lažnom optužbom da je bio zagovornik režima NDH te je sproveden u zatvor u Delnicama gdje je mjesecima trpio razna mučenja. Velečasni Horžić nije skrivio ničiju smrt niti je ikoga prokazao.

Velečasni Stjepan Horžić prije smrti oprostio svima koji su lažno svjedočili protiv njega u istrazi i na montiranome suđenju te molio za svoje progonitelje i ubojice. Ubijen je 30. siječnja 1945., u 27. godini života i 4. godini svećeništva malo izvan vojarne u Delnicama. Do danas nije poznato gdje počivaju njegovi posmrtni ostatci, a spomenik bista vlčl. Stjepanu Horžiću je podignut župi u Mrkoplju gdje je obavljao svoju svećeničku službu.

Imamo izravna svjedočanstva o vrhunskom činu kršćanske ljubavi, vjere, praštanja svojim ubojicama i molitve za spasenje njihovih duša te potpunog predanja Bogu koji je znak svetosti mladog svećenika vlč. Stjepana Horžića.

Slijedi izvadak iz knjige sadašnjeg župnika Mrkoplja vlč. Ante Zovka, Stjepan Horžić, mučenik za Boga i Hrvatsku. Nakladnik Župa Blažene Djevice Marije Žalosne, Mrkopalj 2025. str. 174 – 177.

„Smrtna drama zbila se nedaleko od vojarne u Delnicama koja u ono doba nije postojala u današnjem obliku. Događaj je opisan u svjedočanstvu Antonije (Milene) Crnić r. Petrović prema onome što joj je prenijela njezina majka Ernesta (Neta) Petrović, sudionica zbivanja. Ovdje donosimo samo odlomak njezine izjave:

,,30. siječnja 1945. žalosna je povorka krenula iz kuće zatvora. Naprijed je išao mrtvački lijes,a iza njega svećenik, žrtva, vlč. Stjepan Horžić. Zatvorenici koji su već bili osuđeni gledali su kobni prizor kroz prozore. Dan je bio svjež i sunčan. Kapelan je rekao kod svoga otvorena groba: ‘Rado bih htio vidjeti onoga koji će me ubiti.’

Javio se jedan mladić, a vlč. Stjepan mu je rekao: ‘Molit ću se za tebe gore.’ Zatim je spustio u grob svoj časoslov, i svećeničku kapu, blagoslovio grob i pokazao pripravnost za odlazak u vječnost. Slijedio je ubojiti metak i spokojan put k Gospodinu.”

U drugom svom iskazu Antonija će to reći ovim riječima:

,,Komunisti su to javno činili, hodio je Horžić za svojim lijesom, da to drugi vide. Povorka je krenula u tri sata mi smo s prozora gledali i kapelan on njima maše zatvorenicima u zgradi i oni su njemu mahali. Kada su došli na mjesto izvršenja rekao je onom koji će ga strijeljati ‘Molit ću za tebe na drugom svijetu pa ćemo se vidjeti …‘ Strijeljanje je bilo u 15 sati.”

Nekoliko je izvještaja o smrti vlč. Horžića koje donosi knjiga Hrvatski martirologij don Ante Bakovića. Tu je iskaz njegove rođene sestre, časne Armbrozine koja kaže: ,,Grob si je morao sam kopati. Grob se nalazi u Delnicama iza vojarne.”

Monsinjor Ivan Vragović prema svojim saznanjima tvrdi: ,,U šumi je bila priređena iskopana jama.” Navedeno izgleda kao da je u raskoraku s navodom časne sestre Armbrozine koja tvrdi da je grob morao sam kopati. No, možda su obje tvrdnje točne. Možda je dan-dva prije smaknuća, vlč. Horžić, zajedno s drugim osuđenicima, doista doveden na stratište da iskopa grob. To je bila jedna od posebnih tortura i psihičkoga slamanja kojima su mučili zatvorenike i držali ih u neizvjesnosti. Ako je ta pretpostavka točna, onda stoji i tvrdnja msgr. Vragovića da je grobna jama već bila priređena.

U istoj knjizi vlč. Bakovića su i riječi Franke Oblak, svjedokinje događaja: ,,Kad su mu prije strijeljanja rekli da se svuče, on je odgovorio: ,,Ja ne svlačim svećenička odijelo dok sam živ. Kad umrem, radite što hoćete.( … ) nije ispustio ni jedne suze.”

Stjepan Horžić s vjeroučenicima u Kraljevici 1943.

A onda vlč. Baković donosi  potresno svjedočanstvo gospođe Elizabete Lesac iz Lukovdola koje donosimo u cijelosti:

„Tužnog zimskog dana 1945. mučenički je ubijen jedan mladi kapelan, svećenik župe Mrkopalj. Teško je opisati što se sve događalo za vrijeme njegovog boravka u delničkom zatvoru. Ime mu nisu spominjali već su ga samo zvali ‘mrkopaljski pop’. Pri odlasku na mučeničku smrt u blizini smo se našle tri žene osuđenice, već iz zatvora preseljene u staru porušenu kasarnu. Taj trenutak je najteže opisati. Postavljali su mu pitanja:

‘Pope, imaš li posljednju želju?’, on je rekao: ‘Ne!’

‘Pope, hoćemo li ti vezati oči?’, odgovorio je: ‘Ne treba.’

‘Pope, hoćemo li pucati s leđa ili sprijeda?’, odgovorio je: ‘Svejedno.’

Trojica partizana su stala pred svećenika, a on ih upita: ‘Koji će pucati od vas trojice?’ Sva trojica u isti čas odgovoriše: ‘Ja!’

Svećenik, mučenik Stjepan Horžić, pred svojim ubojicama i pred grobnom rakom još jednom pogleda svoje ubojice, pogleda u nebo i reče: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! Bože, u ruke Tvoje predajem duh svoj. Bože, Isuse, primi dušu moju.’

I još je nešto molio, ali je molitvu prekinuo pucanj trojice partizana koji su izrešetali mučenička tijelo mladoga dvadesetšestogodišnjeg svećenika Stjepana Horžića. Smrtno pogođen pao je u jamu zajedno s ostalim strijeljanim Hrvatima. Nas je bilo mnogo i ne znam je li još itko živ. Ja sam među njima najmlađa.” (Ante Zovka, Stjepan Horžić, mučenik za Boga i Hrvatsku. Nakladnik Župa Blažene Djevice Marije Žalosne, Mrkopalj 2025. str. 174 – 177. )

Da naša tradicija ne bi bila zaboravljena, u duhovnom smislu treba ne samo njegovati sjećanje na naše mučenike, nego se njima moliti za zagovor da nam pomognu u našim kušnjama i potrebama na putu vjere i da Bog, ako je to njegova sveta volja, proslavi svoje mučenike, njihovu vrhunsku ljubav i svjedočanstvo pred cijelim svijetom.

U svojom potrebama molimo se i za zagovor našeg hrvatskoga mučenik za vjeru vlč. Stjepana Horžića.

Molitva za zadobite milosti po zagovoru vlč. Stjepana Horžića

Gospodine Isuse, Ti si kazao: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“  (Iv 15,13) Mučenik za vjeru vlč. Stjepan Horžić ljubio je Tebe do te mjere da je dao život za vjeru, ljubio je Crkvu i svoj narod, ljubio je do te mjere da je po uzoru na Tebe i tvojom milošću oprostio svojim mučiteljima i molio za njihovo vječno spasenje.

Proslavi svoga slugu vlč. Stjepana i udijeli nam milost da nasljedujemo njegovu postojanost u življenju i ispovijedanju vjere, da možemo ljubiti Tebe i sve ljude, oprostiti svima po uzoru i zagovoru tvoga mučenika vlč. Stjepana, koji je svima oprostio te molio i za svoje krvnike.

A ti, vlč. Stjepane, budi naš zagovornik i zaštitnik, izmoli nam milost (izreći svoju nakanu za koju se moli) i daj da skupa s tobom, svim svetima i anđelima slavimo Boga kroz svu vječnost za sva njegova dobročinstva. Amen.  (Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu…)

Molimo da pismeno svjedočanstvo o zadobivenim milostima po zagovoru mučenika za vjeru vlč. Stjepana Horžića dostavite pismenim putem župnom uredu: Adresa – Župa Blažene Djevice Marije Žalosne, Stari kraj 51.  51315. Mrkopalj – Hrvatska         

Župa Mrkopalj i svetište Gospe Žalosne: Zašto hodočastiti Gospi Žalosnoj u Mrkopalj

Osim ovog divnog svjedočanstva o mučeniku vjere vlč. Stjepanu Horžiću uistinu se isplati iz više razloga hodočastiti u župu gdje je mučenik s ljubavlju završio svoj svećenički apostolat.

Počeci suvremenog Mrkoplja vezani su uz nastanak i gradnju karolinske ceste (1726. –1732.) kroz Gorski kotar, od Karlovca do Kraljevice, Bakra i Rijeke. Prvi doseljenici u Mrkopalj bile su češke obitelji Horaček, Zaputil, Iskra itd. U to doba, na mjestu gdje se danas nalazi crkva Majke Božje Žalosne, ti doseljenici podignuli su manju kapelu u čast Gospe Žalosne.

Te prve doseljene obitelji su se u treću nedjelju rujna (nakon 15. rujna) okupljale na slavlje Majke Božje od Sedam Žalosti. Na to slavlje su dolazili i vjernici iz ostalih goranskih mjesta. Ta su okupljanja iz godine u godinu postajala sve veća, a blagdan Gospe Žalosne u Mrkoplju pretvarao se u pravi hodočasnički dan.

Stjepan Horžić

Vlč. Stjepan Horžić, bista u Mrkoplju

Koliko je to hodočašće raslo i stasalo najbolje govori činjenica da papa Grgur XVI. 1843., to najranije mrkopaljsko svetište proglašava proštenišnim. On udjeljuje potpuni oprost “svima vjernima u Kristu, uistinu pokajanima i ispovjeđenima, koji crkvu Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti komorskog grada Mrkoplja treće nedjelje mjeseca rujna od predvečerja sve do zalaska sunca u nedjelju svake godine predano posjećuju”.

Iz prvotne kapele ostao je sačuvan jedino mali kip Gospe Žalosne, koji je, prema predaji, napravio samouki umjetnik iz obitelji Iskra. Mrkopaljski se kraj u idućih sto godina jako napučio. Prvotna kapela već odavno je bila premala i nije mogla služiti proštenišnom danu. Mrkopaljci su je odlučili srušiti i na njenom mjestu od 1850. do 1854. podići novu crkvu, tj. današnje svetište Blažene Djevice Marije Žalosne.

Proštenje još snažnije raste tako da papa Lav XIII. svetištu izdaje novi Breve g. 1893. Njime se proširuje vrijeme oprosta. Oprost se dobiva: „Treće nedjelje rujna mjeseca kada se slavi blagdan Majke Božje, prežalosne Djevice, ili na neposredno prethodni ili pak naredni dan.“

Sama župa Mrkopalj i to kao župa sv. Filipa apostola osnovana je 8. travnja 1771. Tada je u središtu mjesta započeta izgradnja istoimene župne crkve koja je završena i blagoslovljena 26. srpnja 1778.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata 6. travnja 1944. u avionskom bombardiranju Mrkoplja pogođena je i crkva sv. Filipa. U požaru je stradalo sve, krov, toranj i sav inventar u unutrašnjosti crkve. Sačuvan i potpuno netaknut ostao je jedino kip Gospe Lurdske koji se, nakon toga, godinama čuvao u svetištu BDM Žalosne.

Iako je u unutrašnjosti crkve sve izgorjelo, zidovi Sv. Filipa su ostali netaknuti. Crkva se mogla obnoviti, međutim jugokomunisti nisu dozvolili njenu obnovu. Do temelja su je srušili 18. kolovoza 1955., a ostatke njenih zidova prekrili slojevima zemlje.

Tako odlukom biskupskog ordinarijata u Senju 22. srpnja 1968. svetište BDM Žalosne postaje i župnom crkvom, a naslovnik župe postaje BDM Žalosna. Prigodom proslave 250. godišnjice utemeljenja župe Mrkopalj 2021. godine, na temeljima srušene crkve sv. Filipa, podignut je Sakralni postav i, nakon sedamdeset sedam godina, opet vraćen kip Gospe Lurdske.

Evo nekih pojedinosti koje su znamenitost svetišta BDM Žalosne u Mrkoplju: dojmljivi glavni oltar iz tirolskih radionica 19. st., relikvija krvi bl. kardinala Stepinca u ophodnom prostoru iza glavnoga oltara, grob biskupa dr. Ivana Starčevića (1877 + 1934), slika Pieta Mirka Račkog na zidu prezbiterija, vitraji u crkvi koji su djelo akademskog slikara Marijana Jakubina nastali 2005.

Na njima su predstavljeni likovi gotovo svih hrvatskih svetaca i mučenika, u sakristiji se nalazi slika srušene župne crkva sv. Filipa apostola i to nakon njene zadnje obnove 1908.

Ispred crkve na prilaznoj stazi nalazi se okrugla ploča s križem i hrvatskim povijesnim grbom u spomen na proslavu 250. godišnjice osnutka župe, na pročelju je jubilejska ploča u spomen stoljetnice postavljanja zvona svetišta i 1100. godišnjice hrvatskog kraljevstva. Ispred svetišta su i poprsja dvojice svećenika mučenika: Ladislava Šprera (1893. – 1941.) i Stjepana Horžića (1918. – 1945.). Djelo su Vida Vučaka, poznatog akademskog kipara.

Dolazak u Mrkopalj je jednostavan. S autoceste Rijeka – Zagreb svega 10-ak minuta, a koriste se tri izlaza: Vrata, Delnice ili Ravna Gora. Ovisno o smjeru putovanja.

p. Miljenko Sušac, SMM – misionar monfortanc