Učitelji duhovnog života, i to svi bez razlike, navode sebičnost kao glavnu zapreku u razvitku duhovnog života. Mnogo smo je puta spominjali, mnogo smo se puta s njom borili, pa ipak još uvijek niti je dosta poznajemo, niti je naša borba okrunjena potpunim uspjehom. I zato ćemo je ponovno promotriti… Istina je, sebičnost se nije u svim ljudima i svim narodima razmahala na jednaki način. Netko je već po naravi svojoj nekako širokogrudniji, obazriv, ljubezan, mek, topao prema bližnjemu, a velikodušan prema Bogu. A drugi je uzak, stisnut, neljubazan, tvrd prema bližnjemu ili kao da bližnjega uopće ne vidi i ne primjećuje. A prema Bogu također je nedarežljiv i nevelikodušan. Ali svatko ima klice sebičnosti u sebi. I svatko se s tim klicama mora boriti. Pogrešno je mišljenje da je sebičnost svojstvo, prema kojemu mi lakše ili teže reguliramo svoj odnos prema bližnjemu. I ništa više izvan toga. Ne, sebičnost je svojstvo, pogreška, manjak naše naravi, opasnost naše duše koja se postavila i između nas i Boga. Koja nam smeta u odnosu prema Bogu. I koja je zapravo korijen sviju naših zabluda i svakoga našeg grijeha. Jer u svakom grijehu je na dnu sebičnost.

Ali kako je sebičnost prema bližnjemu ipak evidentnija, oštrija, počet ćemo upravo s njom. I u tome pravcu može čovjek živjeti u velikim zabludama. Ako se lakše smekša na tuđu bijedu, ako ga dirnu tuđe nevolje, ako trpi s tuđim bolovima, ako se koji puta odrekne koje drage stvari na račun bližnjega, ako rado dijeli milostinju, ako uz žrtve pomaže bližnjega, mogao bi lako misliti da nije sebičan. Koliko se takvih izjava čuje: “Nisam dobar, ali sebičan nisam. Od toga me je Bog očuvao.” Već sam mnogo puta istaknula da je sebičnost svojstvo, koje se dade tako divno maskirati i kamuflirati da je ni sami ne možemo prepoznati. Odnosno, to je svojstvo koje je vidljivije našoj okolini, nego nama samima. Naša okolina svaku gestu sebičnosti stavlja redovito na njezino pravo mjesto. Naziva je pravim imenom. Uočuje bit njezinu. Mi ne. Mi malo poljepšavamo stvar. Nastojimo je opravdati. Iznosimo druge razloge, koji su nas navodno rukovodili kod nekoga našeg čina. Tužimo se na svoju kratkovidnost, zapletenost, polaganost, sporost. Na pomanjkanje oštroumnosti, na plašljivost, na rasijanost, na umornost i slično. Ali sebičnost ne priznajemo. A ipak je ona tako vidljiva i ipak je ona korijen svemu.

Rastumačit ćemo to primjerom. Nalazimo se u nekom društvu. Ili u najužem krugu u svojoj kući. Doživjeli smo nešto što je impresivno djelovalo na nas. I sad to hoćemo ispričati drugima. Da nekako olakšamo napetost kojom nas je ispunio taj događaj. Ili da zainteresiramo druge za tu stvar. Kako nam je žao, ako drugi taj interes ne pokazuju! Kako smo uvrijeđeni, ako nas netko prekine! Kako osjetljivo reagiramo ako drugi važnost toga događaja ili zbivanja ne uoči. A kad smo mi u pozi slušača, kad mi moramo pokazati interes za pričanje i razlaganje drugoga tad mjerimo sasvim drugačije. Prekidamo govornika, prelazimo na drugu stvar, zijevamo, trzamo ramenima, držimo se podsmješljivo, kadgod se i glasno nasmijemo. I sva naša vanjština pokazuje da nam je strahovito dosadno, da bismo željeli da dotična osoba što prije svrši. A kad analiziramo sebe, kad iskreno analiziramo, zašto smo tako tupi kad drugi iznosi ono što njega zanima, onda je badava to ispričavati umorom, pospanošću, pomanjkanjem lijepoga izlaganja. Ne, to je sebičnost. Ne godi nam, dosadno nam je, ne ide u našu interesnu sferu! Ili zar mislimo da mi uvijek zanimljivo pričamo? Da naši problemi i doživljaji moraju baš svakoga zanimati? Ili da imamo privilegij da nas mora svatko sa zanimanjem slušati, a mi koga hoćemo i kad hoćemo. “Ide mi na živce svojim dugim pričanjem. Iznošenjem nebitnih stvari. Zastajkivanjem i mucanjem u govoru.” A zar mi mislimo da je naše izlaganje uvijek zanimljivo? Naša govornička snaga nenatkriljiva? Ne, nemojmo govoriti o svojoj umornosti a tuđoj nezanimljivosti. O svojoj iscrpljenosti a tuđoj neuviđavnosti. O svojim živcima koje drugi razapinju. O svojoj osjetljivoj građi koju drugi uznemiruje. Ne, recimo jednostavno: u toj sam stvari još uvijek sebičan. Dosadan mi je, a ne znam se svladati. Nezanimljiv je, a nisam se ni toliko istrenirao da mu to ne pokažem. Moj “ja” je još uvijek alfa i omega svega. Vječni kamen spoticanja mojih i tuđih…

Nemojmo se varati! Svaki puta kad smo s bližnjim nestrpljivi, opori, tvrdi, iz nas govori sebičnost. Jer nas je dirnuo u našem miru, jer je zašao u našu domenu, u naše područje, bilo izvana, bilo iznutra dirnuo u kulu našega “ja”. Svaki puta kad bližnjega oštro sudimo, iznosimo njegove pogreške, pretresamo njegove čine, ne nalazimo za nj blage riječi, stavljamo se u ulogu suca, svaki puta to činimo ili iz sebičnosti ili se sebičnost u nama miješa s ostalim nezdravim našim sokovima. Oštro sudimo, jer smo mi kojom slabom stranom bližnjega zahvaćeni. Nabrajamo njegove pogreške, jer nam se čini da su naše manje i da smo ih se davno riješili. Pretresamo tuđe savjesti, jer mislimo da smo toliko uspjeli u duhovnom životu, da smo toliko zreli da možemo biti drugome suci. Ne moramo mi biti uvijek svjesni te svoje sebičnosti, pogotovo ako nismo navikli da u nju gledamo i da je analiziramo, ali ona je tu uvijek spremna da nas zaskoči, da se uvuče kao motiv u naša djelovanja i naše sudove, da bude korijen naših i vanjskih i nutarnjih manjkavosti. Ili zar nije sebičnost naša tu kad teško slušamo da drugoga hvale, kad se, makar baš sasvim nevidljivo, bunimo što drugi ima više uspjeha? Zar nismo sebični kad se borimo da budemo centar svega, središnja osoba – oko koje se sve okreće. Zar nismo sebični kad mjerimo tko je više čašćen, popularan, ljubljen od nas. Zar nismo sebični, kad udešavamo situacije tako da se sve akcije oko nas usredotoče i upravo s nama povežu. Zar nismo grozno sitni i sebični kad teroriziramo bližnje, napose mlade duše, da upravo u nas imaju neograničeno povjerenje. Kad se služimo svojim autoritetom da okujemo i privežemo što više mlade duše oko sebe. Zar to nije sebičnost kad kopamo i istražujemo po mladim dušama, nije li u njima koji veći autoritet od našega i kad stavljamo smiješne barikade da se koji autoritet kraj nas ne bi pojavio? Ili zar nismo sebični kad zabacujemo i borimo se protiv nekog prijedloga koji je u sebi dobar, ali mi ne pristajemo uza nj i pravimo mu stotinu poteškoća? Zašto? Mnogo puta i zato, jer se taj prijedlog nije rodio u našoj glavi? Pogotovo smo osjetljivi ako je takav prijedlog pao na području, za koje smo mi posebno odgovorni.

I tako bismo mogli dugo nabrajati. Otvorimo oči! Otvorimo ih dobro, pa ćemo mnogo toga naći što do sada nismo vidjeli, ni uočili. I to svaki dan. Vjerujte, da ne prođe nijedan dan a da ne učinimo koju sebičnost. A sebičnost je, rekli smo već, glavni korijen svih naših manjkavosti, pogrešaka i grijeha. I prema bližnjemu i prema Bogu. Osvijetlili smo ga ponešto prema bližnjemu. Preostaje nam da još ovu drugu tvrdnju potkrijepimo. Da progovorimo o toj našoj sebičnosti u saobraćaju prema Bogu. Malo čudno zvuči ta tvrdnja! Kako može sitni čovjek biti sebičan prema velikome Bogu! Teoretski, načelno, takav je stav doista smiješan i neodrživ. Ali nažalost, u praksi i prečest i preobičan. Ništa zato, što nas nehotice podsjeća na mnoge paralele iz običnog života. Na stav crva prema divu, kapljice vode prema moru, sitnog zrnca pijeska prema ogromnoj planini. Sigurno jest da u onome času, kad u svoju sebičnost zakukuljeni stojimo pred velikim Bogom, zaboravljamo tko je on, a tko smo mi. Mi samo osjećamo u sebi svoju slobodu, slobodu svoga razuma i svoje volje i kadgod sasvim svjesno, kadgod polusvjesno, a kadgod i naoko nesvjesno, ali ne sasvim bez odgovornosti, odaberemo i odlučujemo se za malenkost, za sitnicu, za stvoreno dobro, a zaboravljamo na Boga. Zašto? Iz sebičnosti. Sebičnost nam je suzila vidike, stavila nam mrenu na oči, izopačila naše sudove, opsjenila našu volju i mi umjesto velikoga i savršenoga Sve, odabiremo male, krhke, neznatne stvari… Nešto nam u taj čas godi, upravo nemilostivo draška naša osjetila i mi popuštamo.

Pustimo da Gospodin čeka i odlazi sa svojim željama i svojim savjetima, a mi se opredjeljujemo za mrvicu i umjesto velikoga Sve, grčevito pružamo ruku za zdjelicom leće. Ili zar nije sebičnost kad se grčevito i nerazumno borimo za zdravlje, a znamo da je Gospodin odredio bolest. Kad se bunimo protiv stanovite situacije u koju nas je Bog stavio, a znamo i jasno nam je da tu situaciju Gospodin baš hoće. Zar nismo sebični i nevelikodušni prema Bogu kad nemirno ispitujemo razne životne uvjete u nama i oko nas, a dobro znamo da je sve tako moralo biti i da je sve dobro, iako u sebi izgleda teško i mučno. Zar nismo sićušni i sebični kad Bogu otimamo bar koji kutić svoje duše i svoga srca i ne damo da on bude apsolutni i jedini gospodar svega prostorja u nama. Ili zar smo sretniji tako kad se kidamo i lomimo i ne damo sve? Doista ne! Sebičnost je glavna zapreka u potpunom predanju Bogu, ali i glavna zapreka zbog koje se Bog ne može predati nama.

I dok toga neprijatelja u sebi dobro ne upoznamo, dok ne uočimo sve njegove metode i makinacije, dok ne prozremo svu njegovu taktiku i njegove bojne poteze, dok nismo protiv njega u svakodnevnoj navali i dok se s njim ne zakvačimo na život i na smrt, nema potpunog nutarnjeg mira, potpune nutarnje slobode. Rekli smo već ranije da moramo sebe, svoje sklonosti, svoja baštinjena svojstva, svoje stečene osobine, osobitosti svoga temperamenta i svoje naravi, dobro upoznati ako hoćemo da naš duhovni život bude realan i da počne od naših realnih stanja, koje treba milošću Božjom osvijetliti, rasvijetliti, oplemeniti i posvetiti. A sebičnost svoju treba na poseban način i upoznati i liječiti, i krotiti i biti uvijek prema njoj budan, da nas ne prevari, da nas ne zaskoči, da ne osakati u nama ono što smo postigli dugim trudom i da ne poruši ono veliko što je milost satkala u našoj duši. Sebičnost je protuteža velikodušnosti, širini, prema kojoj moramo ići ako se hoćemo primaknuti Bogu koji je sama velikodušnost i širina.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD