Kako to da pored sjajnih njezinih stranica postoje na njoj i tamne mrlje? Da pored neobično isklesanih i kristalnih likova koji su njome upravljali, ima i nevrijednih i nečasnih i zlih njezinih upravljača? Da kraj svjetla i uspona ima u njoj i mraka i jaruga. Zašto to?

Foto: Shutterstock

Nekoliko već dana tražim kojim ću mislima započeti svoja pisma u novoj godini. Što da Ti reknem na njezinu početku? Kojim željama da obaspem Tvoje mlado biće u prvi njezin dan?

Prvi siječanj, dan u koji je božansko Čedo dobilo ono ime, pred kojim će klečati vjekovi i kome će se klanjati nebo i zemlja, taj je dan i za mene neobično važan. Najljepši moj dan u godini. S nekom ga uzdrhtalom čežnjom čekam i u nutarnjoj svečanoj tišini provodim. Zašto?

Prvi siječanj je moj krsni dan. U taj sam dan po svetom krštenju postala živo udo mističnoga Tijela Kristova – Crkve. Pa o čemu da Ti onda u prvom pismu ove godine, na ovaj moj veliki dan govorim, nego o našoj zajedničkoj majci Crkvi.

Jest, o našoj zajedničkoj Majci, jer i Ti si postala njezino dijete na jedan meni nepoznati, ali Tebi dobro poznati i veliki dan.

Crkva! Katolička Crkva! O nijednoj se tvorevini, o nijednoj ustanovi, o nijednom društvu, o nijednom djelu nije toliko pisalo i govorilo kao o Crkvi. I s poštivanjem i s prezirom. I s divljenjem i s omalovažavanjem. I s neograničenim povjerenjem i s potpunim neprijateljstvom. I s velikom ljubavlju i sa strašnom mržnjom.

Najveće oprečnosti u gledanju, u suđenju, u činima ljudske volje, u skali ljudske opstojnosti sastale su se u pitanju Crkve. U orijentaciji: za ili protiv Crkve. Čovjek je vrlo često sklon kompromisima. I u svome osobnom i u javnom životu. Onaj, koji se načelom kompromisa ne služi, pogotovo u vremena kad takvi kompromisi zaštićuju čast, slobodu, dobra, pa i život pojedinca, takav se čovjek smatra nadčovjekom, herojem. Ali u stavu prema Crkvi nikada se, ili vrlo rijetko, čovječanstvo nije služilo kompromisom. Tu je uvijek vrijedilo: ili – ili. Ili beskrajno povjerenje ili beskrajni prezir. Ili neograničena ljubav ili neograničena mržnja.

O Crkvi se može na razne načine govoriti. O Crkvi kao nositeljici kulture i civilizacije. O Crkvi kao čuvarici mira i napretka. O Crkvi kao pokroviteljici raznih socijalnih ustanova i nositeljici zdravoga socijalnog duha u smislu Kristova nauka i Kristova evanđelja.

O Crkvi se može govoriti kao o odgajateljici i dobročiniteljici milijuna, pa i onih koji nisu u užem smislu njezina djeca.

Ali, jer Crkva nije djelo ljudsko već djelo Božje, zamisao i baština Krista Gospodina u kojoj i po kojoj On na zemlji živi i djeluje, to možemo o Crkvi govoriti i kao o mističnom Tijelu Kristovu. O njezinoj neoskvrnutoj ljepoti i neizrecivom bogatstvu, jer ona je kao mistično Tijelo Kristovo, zaručnica Duha, kojega je Krist i njoj i djeci njezinoj i obećao i poslao.

Ali mi ne želimo nijednu od tih njezinih osobina potanje razglabati i analizirati. Danas bismo se zaustavili samo na jednoj stvari u vezi s Crkvom. Kako to da pored sjajnih njezinih stranica postoje na njoj i tamne mrlje? Da pored neobično isklesanih i kristalnih likova koji su njome upravljali, ima i nevrijednih i nečasnih i zlih njezinih upravljača? Da kraj svjetla i uspona ima u njoj i mraka i jaruga. Zašto to?

Zato, jer u Crkvi postoje dva elementa – božanski i ljudski. Iako je Crkva ustanova, koju je Krist osnovao i u kojoj Krist živi, iako sam Duh Sveti čuva sjaj njezinih dogmi, čistoću njezinih moralnih principa i neprevarljivost njezina učiteljstva, ljudski je elemenat ipak u njoj vrlo jak.

Ljudski elemenat može biti vrlo širok, ali i vrlo uzak. Može se penjati u svijetle visine, ali se isto tako lako spušta u bezdan tame. Sposoban je da nađe i shvati najdublje istine, ali isto tako može utonuti u zabludu i mrak. Slobodan je jer je duh, u svojoj biti sličan apsolutnom Duhu, ali isto tako može biti sasvim ne-slobodan, sputan materijom, verigama tijela i strasti.

I upravo zato, jer je ljudski elemenat takav, jer neprestano kruži između svjetla i tame, istine i laži, dobra i zla, on može u Crkvi Božjoj učiniti neizreciva dobra, ali i neizrecivo mnogo zla. Jer iako je Crkva Božja tvorevina, iako Krist Gospodin u njoj živi, iako je u Crkvi vječno prisutan Duh Sveti kao inicijator i čuvar dobara Crkve, asistencija Duha Svetoga nije u Crkvi takva da ljudski element u njoj uništava i krši. Ona ga oplemenjuje, oslobađa zakona tijela i materije, ona ga diže iz naravi u nadnaravno, ona ga pobožanstvenjuje, ali samo utoliko, ukoliko se ljudski element sam i slobodno predaje vodstvu svoga božanskog Upravljača.

A ukoliko se on tom strujanju i odgojnoj školi Duha Svetoga otima, ukoliko u nju nije nikad potpuno ušao ili se nepažnjom od nje otkinuo, utoliko taj ljudski element u Crkvi ostaje malen, jadan, nemoćan i zao.

Dapače još bjedniji, još nemoćniji, još gori od ljudskoga elementa na kojemu drugom mjestu. Jer bio je određen za veliko, pa se srušio na najmanje. Trebalo je da se potpuno preobrazi, pobožanstveni, a pao je ispod normalne kolotečine čovjeka. Da, nakon proigranoga poziva, nakon oskvrnjenoga zvanja, nakon prezrivoga odbacivanja milosti i darova Duha Svetoga, taj je ljudski elemenat u Crkvi sposoban na najgore, na bezdane zla, opačine i grijeha.

I tu ne pomaže ništa. Ni visoka titula bogoslovskog učilišta, ni sveto svećeničko odijelo, ni sjaj liturgijskog ruha, ni ljepota crkvenog bogoslužja. Ništa, baš ništa, ne pomaže ljudskom elementu koji se odijelio od božanskog. On stoji gol, siromašan, prazan. On je iznakažen, jer nije ispunio svoju misiju. Izbezumljen, jer nije polučio svoju svrhu. Poražen, jer je pljunuo na sebe i na božanski elemenat u sebi.

A da li je toga bilo u Crkvi?… Jest! Mnogo puta?… Mnogo puta!…

A je li taj slabi, krhki i pokvareni ljudski element škodio Crkvi? Je li uništio sjaj Kristove nevjeste i zaručnice Duha Svetoga? I treba li doista Crkvu “humano likvidirati”, kako bi netko rekao?

Jest, ljudski je element pokvario u Crkvi Božjoj neizrecivo mnogo. Ali ne zaboravimo da ljudski element nije jedini element u Crkvi. Po isključivo ljudskom elementu, Crkva bi već davno propala. Uništili bi je upravo oni koji su bili pozvani da je vode.

Ali tu je i božanski elemenat Crkve. Vječno prisutan njezin božanski Osnivač. Vječno prisutan Duh istine i jakosti. I zato Crkva ne može propasti. I zato je ne može ništa porušiti. Pa ni grijesi njezinih upravljača i vjernika.

Duh Sveti je onaj, koji poravnava jaruge koje je ljudski element u Crkvi iskopao. Koji čisti ovo što su ljudi u Crkvi okaljali. Koji nanovo zida ono što su ljudi porušili. Koji iznova gradi ono što su ljudi uništili.

On, Duh Sveti, ne da da itko trajno nagrđuje njegovu svetu Zaručnicu. Da je itko osakati. Da je itko dade u zakup ili proda.

Jer Crkvu ne samo da ne može uništiti ljudski element u njoj, makar ne znam kako glasno progovorio, već Crkvu ne mogu uništiti ni vanjski napadaji.

Kad je Crkva najviše izudarana, onda je najjača. Kad je popljuvana, onda je najveća. Kad je siromašna i gola, onda je najsnažnija. Kad je u luđačku haljinu obučena, onda je najuzvišenija. A kad je razapeta na križ, onda je pobjednica.

Draga mlada prijateljice, završavam. I na završetku da Ti zaželim nešto. Ti svaki dan moliš: Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Neka Gospodin ojača Tvoju vjeru. I neka Ti udijeli veliku ljubav prema Crkvi, onakvu ljubav kakvu je nosio Ivan Merz. Jer s vjerom i ljubavi možeš jedino ostati neranjena u ova apokaliptička vremena.

Tvoja M.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Pisma mladoj prijateljici. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD