Kleknimo već sada ponizno pred njim. I pozdravimo ga s Crkvom: Zdravo, križu, nado sva! Pozdravimo ga tako u tišini Velikoga petka.

Foto: www.pexels.com

Kad je Krist prošao ponizujuće otkrivanje tijela na Golgoti, svu strahotu razapinjanja, poruge onih koji su stajali pod križem, strašnu žeđ koja ga je mučila i još strašniji mrak, koji se nadvio nad njim kad ga je i Otac ostavio, smirio se na drvetu nakon što je zadnji svoj dah prikazao Ocu: “Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj.”

Zar nam se ne čini tako razapet kao nevini jaganjac, koji je priklonio glavu, kao bijeli golub koji širi ruke da zagrli sve, sve ljude, čitav svijet? O kako nam se čini lijep i svečan u mirnoj atmosferi Golgote. Sunce koje je u času njegove smrti pomrčalo, zasjalo je i opet. Masa se razišla u strahu ili grižnji savjesti. Ostali su samo oni, koji su kajanjem brisali ljage svojih grijeha. Ostala je tužna Majka, naslonjena na drvo križa, poduprta Ivanovim rukama i nekoliko žena. Kolika tišina, kolika svečanost, koliki mir! Koliko dostojanstva u golgotskoj tišini, koliko dirljive ljepote u liku golgotskog mučenika, koliko dirljivog junaštva u njegove majke. Ništa nije više ni sivo ni užasno, ni tmurno, ni mračno. Nekakva nježna svjetlost ovila je cijelu Golgotu. Čak ni križ Kristov ne strši više tako sablasno. I on kao da je umotan u to nježno svjetlo, i on kao da je dobio neki čar otkada je Najveći umro na njemu.

Pa stanimo časak pod taj križ i sjetimo se onih Spasiteljevih riječi: “Kad budem uzdignut privući ću k sebi sve.” Za života nije Spasitelj imao uspjeha. Ni među onima koje je upravo materinski pazio. Ni među onima koje je liječio od tjelesnih patnja. Ni među onima koje je upravo za sebe izabrao. Ali sada, kad je uzdignut na križ raširio ruke, sad će početi njegovo osvajanje. I to će osvajanje s križa trajati dok bude svijeta. S križa je došlo svjetlo, križ je probio mrak, križ je donio sreću i mir.

O sveti križu Kristov! Koliko on znači u našem životu. Koliko smo vezani s njime! Već je tijelo naše izgrađeno u obliku križa. Prvi znak koji je majka učinila nad nama bio je znak križa. I jedan od prvih znakova, koji smo mi svjesno učinili, bio je križ. A koliko smo ga puta učinili kasnije u životu. S križem započinje naša molitva. U križu počinje svako naše djelo. Križ stavljamo na se kad smo u nevolji. S križem tjeramo napasti. Sa znakom križa podjeljuje nam se oproštenje grijeha. Uz znak križa dolazi k nama euharistijski Krist; sa znakom križa ulazi se na drugi svijet, sa znakom križa daje Crkva zadnji blagoslov ljudskome tijelu. Križ i uvijek križ! Križ u crkvama, križ u školama, križ u uredima! Križ na trgovima, križ na raskršćima. Kao da nas upravo proganja taj križ, Gospodinov križ. Koliko puta smo upirali oči u nj! Koliko puta smo plakali pod njim! A koliko puta smo ga grlili od radosti. Posljednje što ćemo vidjeti i pipati na zemlji bit će križ. A prvo što ćemo ugledati u vječnosti bit će i opet križ, križ Kristov koji će nam, kad mrena padne s naših očiju, još više govoriti nego sada. I na općem sudu pokazat će se na nebu znak Sina čovječjega, znak križa, a sva će plemena proplakati kad ga ugledaju. Kleknimo već sada ponizno pred njim. I pozdravimo ga s Crkvom: Zdravo, križu, nado sva! Pozdravimo ga tako u tišini Velikoga petka.

Ali pustimo vanjski, vidljivi znak križa, pa prijeđimo na ono, što zapravo križ u sebi znači. Križ je odricanje, trpljenje. Križ nosi sa sobom patnju i bol, i umiranje. Kad s te strane križ gledamo, onda nam je težak. Kao da na njemu nije odsjev nekog tihog svjetla i kao da u njemu nema mira. Ta križ, jer je bol, nosi nemir, tjeskobu. Da, takav nam se on čini. Pa mu zato okrećemo leđa. Izbjegavamo ga. Ne razumijemo ga. A kad nas on zahvati i bez naše volje, tad mrmljamo i prigovaramo. Najradije bismo ga rastrgali i uništili. Pa ipak, križ je najbolji odgajatelj za vječnost, najsigurniji put k Bogu. Križ muči, reže i pali, ali on i hrani, učvršćuje, jača. Najbolja pedagogija jest pedagogija križa. Prokušana je njegova praksa, dokazani njegovi odgojni rezultati. Pa zato, ako nam ga Bog pruža, ako ga je stavio pred nas, ako hoće da koracamo po njegovim stazama, budimo zahvalni dobroj Božjoj ruci. Ona zna što radi. I štogod radi, dobro radi.

Kleknimo i opet pred znak golgotskog Mučenika i makar uz suze pozdravimo ga: Zdravo, križu, nado sva! U tišini Velikoga petka taj će naš pozdrav biti ozbiljniji i dublji. Križ nije samo znak spasenja. I nije samo najbolji odgajatelj, već nas križ najviše približuje Kristu. On čini da postajemo Kristu sasvim slični. On nas poistovjećuje s njim. “Nema učenika nad učiteljem”, rekao je sam Krist. Ako je on nosio križ, i mi ga moramo nositi za njim. I zato su sveci željeli križeve, da budu Kristu slični. I zato su se bojali da ne ostanu bez njih. Jer to bi značilo udaljavanje od Krista. Bježanje od Krista. To bi značilo lišavati se toga da Krist u nama bude u svome potpunom obliku. Teško je to razumjeti, znam. Ali tišina i sabranost Velikog petka može nam i u to unijeti malo svjetla. I zato opet pozivam da molimo ponizno i sabrano: Zdravo, križu, nado sva! Ljubljeni križu! Sveti križu! Ti, koji si tako ljupko progovorio s Golgote! Ti, kojega ću privijati u samrtnom grču! Ti, koji naš život činiš sličnim Kristovu životu. Ti, koji sve posvećuješ, koji savršeno odgajaš! I koji ćeš jednom biti uzidan u šačicu zemlje nad mojim tijelom! O križu Kristov, sveti križu Kristov. Udaraj, sijeci, reži, pali, ali daj da te razumijem i da te ljubim. Zdravo, križu, nado sva!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD.