Ekskluzivno samo na portalu Bitno.net donosimo izvatke iz bestselera „Jedi, posti, slavi – Iscijelite tijelo i nahranite dušu“. Ovaj vodič kroz duhovne i tjelesne dobrobiti posta otkriva zašto suvremena znanost i drevna kršćanska tradicija preporučuju post za zdrav život i donosi detaljni program posta. U ovom izvatku iz knjige „Jedi, posti, slavi – Iscijelite tijelo i nahranite dušu“ saznajte kako su i zašto kršćani nekoć postili.

U Svetom pismu i tijekom cijele povijesti Crkve kršćani su postili u znak pokore. No postili su i zato da svoje strasti i apetite stave pod kontrolu, da se poistovjete s Kristom, da obogate svoj molitveni život, da rastu u svetosti te da se priprave za duhovni boj. Strogo govoreći, postiti znači svojevoljno se odreći hrane (ponekad i pića) na određeno vrijeme. Ljudi često koriste riječ „post“ za nešto za što već imamo savršeno dobre riječi: „uzdržavati se“ „odricati se“. Na primjer: „Postim od čipsa tijekom korizme.“ Još je gore kad se ova riječ koristi za nešto što nije hrana. Kao primjer navodi se „post“ od društvenih mreža. Tako se razvodnjava značenje te riječi. Katolička enciklopedija, koja je još uvijek odličan izvor katoličkih stavova o raznim pitanjima, ovako definira post: „U strogu značenju, post kao pojam označava uzdržavanje od hrane.“ 1 U tom se smislu ta riječ koristi i u Bibliji ‒ uzdržavanje od hrane na dulje vrijeme nego obično. Vrijedi braniti ovo značenje pred površnim govorom o postu na Twitteru kao „postu“ od gaziranih pića, od Netflixa itd.

Potrebna nam je riječ koja će povezati ono što bismo trebali činiti s onim što je Isus učinio prije nego što je počeo s javnim djelovanjem. I s onim što su stotine milijuna kršćana činile tijekom stoljeća. Za to imamo lijepu, jednosložnu riječ: post. Muslimani poste od hrane i pića od izlaska do zalaska Sunca tijekom mjeseca ramazana. Za mnoge muslimane taj mjesec nastupa tijekom ljeta, što znači da se moraju uzdržavati od svega tijekom dana koji traje više od dvanaest sati. Budući da noću spavaju, i većinu noći provedu bez hrane i pića. Da, čak i bez vode! Drugim riječima, jesti i piti mogu samo rano ujutro ili kasno navečer, netom prije odlaska u krevet. I tako mjesec dana. U usporedbi s tim, naši mali djelomični postovi na Čistu srijedu i Veliki petak uistinu su skromni. Unatoč tome, Crkva već dugo smatra „postom“ odricanje od neke hrane na određeno vrijeme, čak i ako za to vrijeme jedemo drugu hranu. Zovemo to „postom“ da udovoljimo tradiciji. No ne smijemo zaboraviti primarno značenje ove riječi. Ramazan je isključivo muslimanski post, vezan uz deveti mjesec lunarnoga muslimanskog kalendara. Kršćani se nikad
nisu odricali vode tijekom posta, barem koliko je meni poznato. To ramazan čini vrlo dugim, mada povremenim, postom. No post kao takav nije nešto „muslimansko“ što bi kršćani trebali izbjegavati. Religije i ljudi poste i goste se iz raznih razloga. Isus je četrdeset dana boravio u pustinji i postio od sve hrane prije nego što je započeo javno djelovanje. U nekim drugim prilikama slavio je i gostio se. Prvi su kršćani slijedili njegov primjer te su postili u različitim razdobljima, a gostili se na blagdane i svetkovine.

Običaji prvih kršćana

Zašto bi nas trebala zanimati praksa prvih kršćana? Zato što su kršćani koji su živjeli u prvih nekoliko stoljeća bili puno bliži Isusovu životu i jeziku nego što smo to mi. Oni su sačuvali i sastavili Novi zavjet te su prva tri i pol stoljeća živjeli u neprijateljskoj kulturi u kojoj su ponekad bili zatvarani i ubijani. Lako je, dakle, vidjeti gdje smo se mi opustili, usporedimo li ono što mi činimo s onim što su oni činili. U usporedbi s njima, kad je u pitanju post, doista se imamo čega sramiti.

U spisu Didache, napisanom oko 110. godine ‒ dakle, oko 250 godina prije nego što je utvrđen kanon od 27 knjiga Novoga zavjeta ‒ post se uzima zdravo za gotovo. Spis savjetuje kršćanima da poste i mole za svoje neprijatelje (možda upravo za one koji su ih u to vrijeme pokušavali ubiti) te da prije krštenja poste dan ili dva.
Iako su kršćani postili od početka, nisu po tome bili posebni. Dijelom su slijedili židovsku praksu. Čak su i neki pogani, nežidovi, postili. No rastuće napetosti između pogana i Židova koji su slijedili Krista te Židova koji nisu priznavali Krista dovele su do toga da su kršćani počeli razlikovati svoj post od posta u kulturi koja ih je okruživala. „I neka vaši postovi ne budu s licemjerima“, savjetuje Didache, „jer oni poste u ponedjeljak i četvrtak u tjednu, a vi u srijedu i petak.“ Zašto na te dane? Zato što je tada Isus izdan i razapet. Ovaj post nisu prakticirali samo redovnici i pustinjaci, već je bio praktički univerzalan za sve kršćane.

Post za sve

Za razliku od nekih kasnijih kršćana, koji su post odbijali kao zaostatak pogana ili Rimljana, prvi kršćani nisu smatrali da ne trebaju postiti samo zato što poste Židovi i pogani. Upravo suprotno, crkveni oci tvrdili su da je post namijenjen čitavu ljudskom rodu. Isticali su kako je prva zapovijed koju je Bog dao čovjeku bila uzdržavanje od jedne vrste hrane. Adam i Eva mogli su jesti plodove s bilo kojega stabla u rajskom vrtu osim sa stabla spoznaje dobra i zla (Čak ni to nisu uspjeli!). „Post je star koliko i samo čovječanstvo“, propovijedao je sv. Bazilije Veliki. „Dan je kao zakon u raju. Prva zapovijed koju je Adam primio bila je: ‘Sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!’ Ta zapovijed, ‘da nisi jeo’, božanski je zakon posta i umjerenosti.“2

Bazilije je smatrao da je zapovijed Adamu i Evi dio univerzalnoga pravila koje kaže da se ponekad moramo suzdržavati od jedenja. Bazilije nije bio jedini koji je tako mislio. Svi veliki crkveni oci ‒ uključujući i Justina Mučenika, Polikarpa, Klementa Aleksandrijskoga i Augustina ‒ postili su i smatrali post pravilom za čitavo čovječanstvo. Na primjer, u propovijedi o molitvi i postu sv. Augustin, koji nije bio ekstreman asket, kaže: „Post pročišćava dušu, uzdiže um, podvrgava čovjekovo tijelo duhu, čini srce skrušenim i poniznim, raspršuje oblake pohote, gasi vatru požude i pali istinsko svjetlo čednosti. Uđite ponovno u sebe.“3 

Žestoki post

Sveti Antun Pustinjak (251.‒356.), otac monaštva, pravi je superjunak posta. Da se to naslutiti i po tome što ga nazivamo pustinjakom. To mora značiti da je bio žestok, zar ne? Uistinu, sv. Antun je rekao: „Pravi je post stalna glad.“ Antun je naslijedio bogatstvo svojih roditelja u dobi od oko dvadeset godina. No umjesto da uživa u plodovima rada svojih roditelja, on je prihvatio Isusovu zapovijed bogatom mladiću da proda sve što ima i slijedi ga. Antun je prodao sve i preselio se u grobnicu u blizini svoga rodnog grada u Egiptu. Sveti Atanazije nam kaže kako su Antuna za boravka tamo napadali zlodusi i divlje životinje. Nakon petnaest godina takva života povukao se u staru utvrdu u pustinji. Preživljavao je od hrane koju bi mu hodočasnici dobacili preko zidova. Nakon što je tako proveo dvadeset godina živeći kao pustinjak, njegovi su ga sljedbenici nagovorili da ih ustroji i poučava. To razdoblje poučavanja, zahvaljujući kojem je stekao titulu oca monaštva, trajalo je tek nekoliko godina. Nakon toga opet se povukao, na planinu u pustinji u Egiptu. Za razliku od prijašnjih godina pustinjačkoga života, ovdje je primao posjetitelje (Popnete li se do njegova skloništa u egipatskim planinama, možete posjetiti samostan nazvan Deir Mar Antonios.)

U tom je razdoblju čak dvaput otputovao u Aleksandriju, Atanazijev rodni grad. Prvi je put otišao pomoći kršćanima koje je progonio rimski car Dioklecijan. Drugi je put otišao na poziv biskupa Atanazija, koji se borio protiv arijanizma, krivovjerja koje je nijekalo Kristovu božansku narav, a koje se u to vrijeme poput zaraze proširilo Crkvom. Antun je, dakle, propovijedao o Kristovoj božanskoj naravi, a onda se vratio u svoje skrovište u pustinji. Antun se nije kupao, kosa mu je služila kao košulja, uglavnom je živio od kruha, soli, vode i ponekad malo leće te je postio svaki drugi dan, a ipak je doživio duboku starost od 105 godina4.

Antunov životopis, koji je Atanazije napisao nedugo nakon njegove smrti, tisuće je mladića potaknuo da se odluče na monaštvo, način života koji je časopis Christianity Today nazvao „jednom od najvažnijih institucija u povijesti Zapada“5. Za većinu kršćana Antunov je život u najmanju ruku neobičan. Mark Galli, jedan od urednika časopisa Christian History, postavlja pitanje koje se nameće svakom od nas: Jesu li pustinjski oci bili „uzori ili čudaci“?6  Galli smatra da su uzori. Njihove priče, tvrdi on, trebale bi svakom od nas biti ohrabrujući podsjetnici na to koliko malo činimo da se podložimo Kristu i predamo mu vlast nad svojom svakodnevicom. S druge strane, život iscrpljenoga pustinjaka nije za svakoga. Većina je ljudi pozvana na brak i obitelj. Mnogi su pozvani na život u bučnu i užurbanu gradu. Neki su pozvani da imaju puno djece i obrazuju ih kod kuće. Kosa umjesto košulje, leća i voda jednostavno se u to ne uklapaju. No ključno je to da post Bog nije namijenio samo rijetkim redovnicima i pustinjacima. Namijenio ga je svakom. Namijenio ga je tebi. Zbog toga je Crkva, u svojoj mudrosti, u liturgijsku godinu, osim blagdanskih razdoblja, uvrstila i pokornička razdoblja, odnosno razdoblja posta.

Korizma

Trebalo je, naravno, vremena da se razviju pojedinosti posta vezana uz crkveni kalendar. Uz post srijedom i petkom mnogi kršćani počeli su postiti s katekumenima (osobama koje primaju pouku o kršćanskom nauku i disciplini) tijekom šest tjedana prije njihova krštenja i primanja u crkvenu zajednicu na Uskrs. To je možda i prvi primjer pravoga zajedničkog posta, a javio se gotovo u isto vrijeme kad je kršćanstvo postalo službenom religijom Rimskoga Carstva. Kršćani su također počeli postiti od ponoći do misnoga slavlja sljedećega dana.

U istom tom razdoblju razvila se pobožnost četrdeset sati koje je Isus proveo u grobu. Broj četrdeset često susrećemo u Bibliji7. U Noino doba kiša je padala četrdeset dana. Mojsije je postio četrdeset dana prije nego što je primio Deset zapovijedi.

Židovi su lutali pustinjom četrdeset godina, a Isus je postio u pustinji četrdeset dana. Ne iznenađuje, stoga, što je do sedmoga stoljeća korizmeni post od četrdeset dana, koji počinje na Čistu srijedu i završava na Uskrs, postao uobičajen među kršćanima.

Do razvijenoga srednjeg vijeka kršćani su uz korizmeni post održavali i kvatre, koje su padale na prijelaz između godišnjih doba (više o njima u 24. poglavlju). Sveti Toma Akvinski raspravlja o oba posta u svojoj Sumi teologije8 .
No posljednjih desetljeća sve je toliko ublaženo da većina kršćana nikad nije ni vidjela što znači pravi liturgijski post. Ako nas to zanima, moramo pogledati tradicije katolika istočnoga obreda i Pravoslavne Crkve.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Jedi, posti, slavi – Iscijelite tijelo i nahranite dušu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. 8 J. D. O’Neill, „Fast“, u: The Catholic Encyclopedia, Robert Appleton Company, New York, 1909., http://www.newadvent.org/cathen/05789c.htm.
  2. P Prijevod izvornoga teksta na engleskom jeziku preuzetoga s: https://bible.org/seriespage/appendix-1-basil%E2%80%99s-sermons-about-fasting.
  3. Prijevod izvornoga teksta na engleskom jeziku u: Augustine, „On Prayer and Fasting“ (LXXII).
  4. Neel Burton, „The Extraordinary Life of St. Anthony of the Desert“, u: Psychology Today, 12. travnja 2012., ažurirano 6. rujna 2017.: https://www.psychologytoday.com/us/blog/hide-and-seek/201204/the-extraordinary-life-st-anthony-the-desert.
  5. „Anthony of Egypt“, u: Christianity Today, https://www.christianitytoday.com/history/people/innertravelers/antony-of-egypt.html.
  6. Mark Galli, „Anthony and the Desert Fathers: From the Editors‒Models or Kooks?“,
    u: Christian History 69 (1999).
  7. Gregory Dix, The Shape of the Liturgy, Dacre, London, 1943., str. 354‒355.
  8. Charles Murphy, The Spirituality of Fasting: Rediscovering a Christian Practice, Ave Maria Press, Notre Dame IN, 2010., str. 17. [Hrvatsko izdanje: Charles Murphy, Duhovnost posta: Ponovno otkrivanje drevne kršćanske prakse, Verbum, Split, 2012.