Kad sam bio u srednjoj školi, udario me kamion bočno, u raskrižju. Semafor se upravo prebacio s crvenog na zeleno i ja sam, naivno, stisnula gas ne provjerivši lijevo ni desno. Kamion koji me udario, s vozačeve strane, točno kod prednjeg kotača, nije imao nimalo milosti prema malom automobilu mojih roditelja. Mala plava Toyota Corolla zavrtjela se i zaustavila ukošeno na pješačkom prijelazu.

Sjećam se kako sam sjedila omamljeno i potreseno, pitajući se: „Što se upravo dogodilo?“

Duhovni napadi mogu biti vrlo slični tome — ostavljaju nas zbunjene i s istim pitanjem: „Što se upravo dogodilo?“ Možemo biti pogođeni snažnom emocijom, nerazumnom mišlju ili intenzivnom željom koja se pojavljuje niotkuda ili je potpuno neuobičajena za nas. Ili pak primjećujemo voljenu osobu kako se ponaša neuobičajeno ili govori nešto posebno uvredljivo. Razumijevanjem naravi duhovnog napada možemo postati svjesniji kada se on događa i možda ga čak spriječiti prije nego što ostavi posljedice.

Koji je cilj duhovnog napada?

Duhovni napad oblik je duhovne borbe. Napast je glavno sredstvo kojim se đavao i njegovi demoni služe u svojim napadima. Njihov je cilj odvojiti nas od Boga. To se događa kada slobodno izaberemo grijeh. Drugim riječima, cilj zloga jest navesti nas na grijeh, jer grijeh narušava naš odnos s Bogom.

Napasti se javljaju na tri glavna načina: kroz svijet, tijelo i oholost.

Svijet: Napasti svijeta proizlaze iz kulture u kojoj živimo — stvari koje su po svojoj naravi grešne, ali su postale normalizirane. Primjeri su težnja za moći, bogatstvom i ugledom. Koliko je odnosa narušeno zbog pogrešno postavljenih prioriteta? Umjesto da težimo svetosti i vječnosti s Bogom, privlači nas pretjerivanje i prolazni užitci materijalnog svijeta. Umjesto da se posvetimo brizi i zaštiti drugih, upuštamo se u gotovo očajničku ili strahom vođenu potragu za materijalnim dobrima.

Tijelo: Sebičnost i ugađanje sebi njeguju se u duhovnim napadima usmjerenima na tijelo. Previše nas je postalo ovisno o udobnosti, pa smo sve skloniji grijesima tijela. Zbog naše pale naravi privlače nas sebične odluke i navike. Ugađanje sebi, neumjerenost, požuda i lijenost cvjetaju kada zadovoljstvo stavljamo ispred žrtve. Kao kultura više ne tražimo ono što je ispravno, nego ono što je lako.

Oholost: U palom svijetu prečesto odbijamo preuzeti odgovornost za vlastite postupke i ne uspijevamo oprostiti. Kada se suočimo sa sukobom, okrivljujemo i posramljujemo druge, umjesto da situaciju promatramo kao priliku za rast kroz poteškoće. Samozaštita, briga o sebi i samoljublje zamijenili su samopožrtvovnost i nesebičnost.

Uz ove tri klasične vrste duhovnog napada, danas vidimo kako je zlo osobito učinkovito u suptilnim napadima kroz odvraćanje pažnje i izolaciju, čineći nas ranjivima. Mnogi mladi danas se osjećaju izrazito usamljeno. Gotovo smo stalno povezani, ali ne na smislen način. Online povezanost često nas sprječava u stvaranju dubljih i značajnijih odnosa s ljudima oko nas. Umijeće druženja, neobaveznog razgovora i jednostavnog pozdrava prolazniku zamjenjuje „zombijevsko“ hodanje, vožnja ili beskonačno skrolanje po telefonu.

Ova podjela i izolacija sprječavaju nas u jačanju dobrih, zdravih i svetih odnosa koji su nam potrebni kako bismo zadržali ispravnu perspektivu tijekom napada. Trebamo se moći obratiti prijateljima ili voljenima koji su duhovno zreliji i povezati se sa svojim saveznicima. Usamljenost može biti i prepreka pružanju ruke i posljedica toga što to ne činimo. Svatko od nas ima anđela čuvara koji nam pomaže u ovoj borbi za dobro, stoga u trenutku potrebe uvijek možemo zazvati pomoć svoga anđela.

Svijest o namjerama Zloga da nas razdvoji potiče nas da nastavimo ulagati u zdrave i svete odnose. Razumijevanje tri ključna područja duhovnog napada daje nam uzvišeni položaj na bojištu. Ta znanja pomažu nam prepoznati napade kada se pojave i temelj su za ispravno reagiranje.

Kako oslabiti sposobnost neprijatelja da nanese štetu

Ako želimo oslabiti neprijateljevu moć, možemo učiniti dvije stvari: ostati blizu sakramenata i vježbati činiti teške stvari iz ljubavi prema Bogu.

Sudjelujte u sakramentima što je češće moguće. Nedjeljna misa neka bude neupitna obveza, a pokušajte dodati još jedan ili dva dana tijekom tjedna. Redovito primajte milost u sakramentu pomirenja. Veliki sveti papa Ivan Pavao II., kako kažu, ispovijedao se jednom tjedno! Ako svakodnevno molite i svake večeri vjerno ispitujete savjest, vjerojatno ćete biti svjesniji vlastitih slabosti i imat ćete mnogo toga za reći pri sljedećoj ispovijedi.

Hodati Gospodinovim putem nije lako. Činiti teške stvari ključno je za naš rast uma, tijela i duha. Moramo činiti ono što je ispravno čak i kada je teško. Djela su važna. Svaki put kada svladamo nešto teško, jačamo svoje duhovne mišiće i kognitivne sposobnosti.

Utjecaj na mozak

Postoji poseban dio mozga koji nam pomaže u motoričkim i kognitivnim funkcijama. Kada činimo teške stvari, osobito one u kojima ne uživamo, jača se dio mozga koji se naziva prednji srednji cingulatni korteks (aMCC). aMCC je odgovoran za niz funkcija, uključujući usredotočenu pažnju, planiranje, kontrolu djelovanja, emocionalnu regulaciju, napor i motivaciju te odgovor na stres. Ako činimo samo ono što nam pruža ugodu, aMCC slabi i postupno atrofira. Na čisto fizičkoj razini, ako postoji jedno kognitivno područje koje želimo razvijati kako bismo se lakše nosili s duhovnim napadima, to je upravo aMCC. Jačamo ga jednostavno tako da ustrajemo u teškim stvarima i činimo ih unatoč otporu.

To je osobito važno jer svi možemo očekivati razdoblja duhovne suhoće, kada nam je najteže moliti ili se osjećamo udaljeno od Boga. U tim trenucima moramo ustrajati. Ti osjećaji suhoće mogu biti oblik duhovnog napada, no sveti Ignacije nas uvjerava da Bog dopušta ta razdoblja, kao i druge napasti Zloga, radi našega duhovnog dobra. Ako činimo samo ono što nam donosi ugodne osjećaje, kada ti osjećaji nestanu, bit će nam teško nastaviti. Ne molimo kako bismo postigli osjećaj mira koji dolazi iz vremena provedenog s Gospodinom. Molimo jer je Gospodin dostojan našeg vremena, ljubavi i pažnje — čak, i možda osobito, kada nam je to teško.

Ne trebamo se bojati napasti i duhovnih napada s kojima ćemo se suočiti; trebamo se samo duhovno pripremiti. Sakramentalni život, činjenje teških stvari iz ljubavi prema Bogu i blizina Isusu u sakramentima i Svetom pismu učvršćuju našu obranu. U duhovnom životu ne postoji stanje mirovanja. Kako se kaže, ili se borimo naprijed ili klizimo natrag. Nastavimo rasti u razumijevanju duhovnog života i opremimo se pravim znanjem.

Čak i kada činimo sve ispravno, duhovna borba ponekad može biti izuzetno teška. No borba vodi rastu kreposti jer u njoj uključujemo svoju volju. Bog bira koje će kreposti ojačati u svakome od nas. Izazovi i borbe koje dopušta, napadi koje dopušta, pružaju nam priliku da usavršimo upravo one kreposti koje Bog želi u nama ojačati.

Važno je da budemo hrabri, a ne ustrašeni. Suprotstavljanje napadima pomaže nam izgrađivati kreposti dok se borimo protiv mana. Ostati snažan u borbi, oslanjati se na Božju milost i biti budan — to je put našeg pročišćenja i usavršavanja. Kada se suočimo sa silovitim napadom, nakon što se „automobil prestane vrtjeti“, umjesto pitanja „Što se upravo dogodilo?“, naš odgovor postaje drugačiji: „Isuse, uzdam se u Tebe.“

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Catholic Link.