VELIKE MISTIČARKE KATOLIČKE CRKVE (3)

Blažena Margareta – kako je grbava i slijepa žena bez imena postala ljepotica Božja

Margareta od Castella, rođena je 1287. godine u dvorcu Metola od plemićkih roditelja, oca Parisia i majke Emilie od Metole.  Na veliko razočaranje svojih roditelja, koji su očekivali “savršeno” dijete i po mogućnosti sina, dobili su slijepu, grbavu djevojčicu. Margareta je bila neobično malena rasta, grbava, izobličena lica, njezina desna noga bila je kraća od lijeve, a bila je i slijepa. Roditelji su se prema njoj odnosili vrlo okrutno. Držali su je skrivenu od rodbine i prijatelja, ali i od sebe samih. Brigu o djetetu povjerili su slugi. Kad je pitao:”Koje je djevojčicino ime?” roditelji su odgovorili: “Nema ime”. Ljubazni je sluga dijete dao krstiti i odabrao ime Margareta, što znači “biser”…

Margareta od Castella rođena je 1287. godine u dvorcu Metola (često je stoga nazivaju Margareta iz Metole), od plemićkih roditelja, oca Parisia i majke Emilie od Metole. No, njezin se otac nije baš ponašao „plemenito”. Dok mu je supruga bila trudna, Parisio je bahato mislio da će dobiti zdravog sina, a time i nasljednika. No, planirana svečanost proslave ovog radosnog događaja iznenada je opozvana rođenjem strašno izobličene djevojčice.

Margareta je bila neobično malena rasta, grbava, izobličena lica, njezina desna noga bila je kraća od lijeve, a bila je i slijepa. Roditelji su se prema njoj odnosili vrlo okrutno. Držali su je skrivenu od rodbine i prijatelja, a što je najgore, i od sebe samih. Mjesni župnik bio je užasnut takvim njihovim ponašanjem, i svim je silama pokušavao utjecati na Margaretina oca kako bi ovaj bio barem malo bolji prema svojoj kćeri. Ali, roditelji su ostali tvrda srca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Napuštena u nepoznatom gradu

Kad je Margareti bilo šest godina, otac ju je zazidao u ćeliju uz kapelicu skrivenu u šumi, kako nitko od njihovih prijatelja ne bi saznao da dijete uopće postoji. U tom samotnom okruženju, Margareta je proživjela četrnaest godina.

Već spomenuti svećenik redovito je posjećivao napuštenu djevojčicu, te joj je postao jedini prijatelj i učitelj. Od drva joj je načinio štap kako bi mogla lakše hodati. Poučavao ju je Svetom Pismu, obrazovao ju, i omogućio joj da primi svete sakramente. Odmah je shvatio kako je dijete vrlo bistro i poučljivo. Ubrzo je napamet naučila desetak psalama, a jednog se jutra probudila i znala ih napamet svih 150. Skromno je obrazložila kako je to znanje dar.

Nakon dugog vremena, njezini su roditelji ipak odlučili odvesti Margaretu do svetišta u Città di Castellu kako bi izmolili njezino ozdravljenje. No, Margareta nije ozdravila. Roditelji su je zato, razočarani, bez ijedne riječi ostavili u stranom gradu. Sirota Margareta dugo ih je čekala na pragu crkve, brinući se da im se nije što dogodilo. Pronašli su je tako prosjaci, te su je prihvatili kao jednu od njih. Ona im je zbog toga bila veoma zahvalna, a mnoge je od njih dovela Kristu.

Iako ograničena svojim fizičkim nedostacima, Margareta je bila bistra uma, a zbog svojih patnji i fizičke boli koju je neprestano trpjela, bila je izuzetno dobra srca i blage naravi, puna sućuti prema svima, osobito prema onima koji trpe. Ljudi Citta di Castella veoma su zavoljeli Margaretu.

Zbog njezine velike ljubavi prema Kristu, već spomenuti svećenik pokušao joj je omogućiti ulaz u lokalni samostan. Međutim, poglavarica samostana nije mogla povjerovati da je Margareta dijete tako ugledne i bogate obitelji, pa je nije željela primiti jer Margareta nije imala miraza. Ipak, poglavarica je otputovala u posjet župniku koji je Margaretu krstio, te je, uvjerivši se u Margaretino porijeklo, ipak primila Margaretu u samostan. Ali, pravila ponašanja u samostanu bila su vrlo labava, i samostanom se jako loše upravljalo. Margareta se tiho i nenametljivo držala svojih pravila koja je smatrala primjerenijima. Nije se tako zamjerala nikome, ali se sestrama nikako nije sviđala, pa su je stoga „zamolile” da napusti samostan. Kad su ljudi saznali kako se prema Margareti loše odnose, tom su samostanu prestale stizati donacije. Margareta je iz tog samostana izašla i postala trećoretkinja dominikanskog reda. Spomenuti samostan kasnije je zatvoren.

Požar

Margareta je, unatoč deformacijama, uvijek bila ljubazna i vesela. Imućna obitelj Offrenduccio zapazila je njezinu blagu narav, te ju je unatoč nedostacima uzela u svoju kuću i povjerila joj brigu za djecu.

Jednom prilikom, tu je kuću zahvatio požar. Treba napomenuti da su kuće tada bile građene od drva, i da su krovovi bili načinjeni od slame, tako da je vatra mogla u trenu progutati cijelu kuću, kao i kuće u blizini. Vlasnici kuće očajavali su vidjevši dim, a kada su shvatili da se Margareta nalazi na katu kuće zahvaćene vatrom, obuzeo ih je užas. Zvali su je u nadi da će malena svetica nekako ipak izaći iz goruće kuće. Međutim, nakon nekoliko trenutaka ugledali su je kako stoji na prozoru savršeno mirna. Polako je skinula svoj maleni ogrtač i bacila ga dolje, okupljenim ljudima, mirno ih uputivši neka ogrtač bace u plamen. Očajni ljudi odmah su poslušali, i u trenutku kada je ogrtač pao u vatru, ona se odmah ugasila.

Plemkinje postale redovnice

Ista ta obitelj, Offrenduccio, dijelila je kuću s jednako imućnom i uglednom obitelji Macreti. Njihova šesnaestogodišnja kći Francesca odrasla je uz Margaretu, i bila je jako bliska s njom, a Margareta ju je poučavala u vjeri.

Jednoga dana obje su obitelji imale goste. Margareta je također bila prisutna. Nakon opuštenog razgovora, svetica je rekla kako će Francesca Macreti i njezina majka jednoga dana postati trećoretkinje dominikanskog reda. Svi su se tome nasmijali znajući kako je gospođa Macreti ravnodušna prema pitanjima vjere. Međutim, nakon samo nekoliko mjeseci, umro je gospodin Macreti, a njegova neutješna supruga utjehu je pronašla u Bogu. Zajedno sa svojom kćerkom postala je trećoretkinja dominikanskog reda, baš kako je svetica prorokovala.

Imućne i ugledne obitelji voljele su Margaretu i cijenile su njezino društvo. Ustvari, voljeli su je svi, osim njezinih vlastitih roditelja. No, iako su njezini roditelji prema njoj pokazali okrutnost, Margareta im to nikada nije zamjerila, štoviše, osjećala se krivom što im je nanijela sramotu svojim rođenjem.

blažena margareta

Ilustracija: Pinterest

Margareta i zatvorenici

Blažena Margareta pokazivala je izrazitu sućut prema zatvorenicima, te ih je često posjećivala u zatvorima.

Jedan od zatvorenika, Alonzo, osobito je privukao pozornost svetice. Naime, taj jadni čovjek bio je krivo optužen. Zbog toga je morao ostaviti svoju obitelj koja je tako ostala bez hranitelja. Zbog teških mučenja u zatvoru, zadobio je teške i trajne ozljede. Njegov je očaj kulminirao saznanjem kako je njegov maleni sin zbog odsustva oca umro od gladi. Alonza je tada obuzeo strašan jad i bijes, te je stao proklinjati Boga svim svojim bićem.

Ubrzo ga je posjetila Margareta sa svojom prijateljicom. Osjetila je tešku bol toga čovjeka, te je stala uz njega i počela moliti. Nakon nekoliko trenutaka, začuli su se glasni uzdasi udivljenja; Margaretino maleno tijelo podiglo se u molitvi pedesetak centimetara iznad tla. Njezine ruke bile su sklopljene kao na molitvu, a glava zabačena unatrag. Jadno izobličeno lice svetice odjednom je postalo prelijepo, okruženo nestvarnim svjetlom Božje milosti.

Kad se Margareta konačno spustila na zemlju, stala je zatvoreniku pričati o prekrasnoj milosti Božjoj, te ga je ohrabrivala da se pokaje. Čovjek je pokušao opsovati kao što je to činio i prije, ali nije mogao. Psovke nisu izlazile iz njegovih usta. Umjesto psovki, zavapio je: „Malena Margareto, molim te, moli za mene”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Oživjeli

Blaženoj Margareti pripisuju se brojna druga čudesa, od kojih su svakako najintrigantnija ona o oživljavanju mrtvih.

Jednom je prilikom, tako, maleni dječak pao u rijeku i utopio se. Njegova je majka iz sveg srca zavapila blaženoj Margareti, i dijete se vratilo u život.

Nekog je drvosječu ubio medvjed. Nekoliko sati kasnije, njegovi prijatelji pronašli su njegovo unakaženo tijelo. Odnijeli su ga njegovoj kući. Njegova supruga i djeca okupljeni oko mrtvaca molili su se Margareti da po njezinu zagovoru Bog obnovi i oživi njihova muža i oca. Čovjek se vratio u život.

Neko je dijete palo na ulicu s visokog balkona i poginulo. Po Margaretinu zagovoru, neozlijeđeno se vratilo u život.

Čudo na pogrebu

Osim čudesa oživljavanja mrtvih, Margareti se pripisuje nevjerojatan broj drugih čudesa: ozdravljenja slijepih, nijemih, gluhih, hromih, paraliziranih, onih koji su bolovali od raka, te od različitih vrsta bolesti i slabosti…

Kada je 13. travnja 1320. godine u dobi od 33 godine Margareta umrla, ljudi koji su se okupili na njezinu pogrebu tražili su da svetica bude pokopana u crkvi. Prior crkve Chiesa della Carita smatrao je ovo štovanje (pobožnost) preuranjenim a za to nije imao ni crkveno odobrenje. No, mnoštvo je bilo uporno, a čudesan događaj koji je potom uslijedio, uklonio je sve dvojbe.

Naime, u crkvi je među ostalima bila prisutna invalidna djevojka koju su roditelji donijeli na rukama. Bila je nijema, iskrivljene kralježnice, i za svoga života nije nikada hodala. Mnoštvo je negodovalo jer su se roditelji s nemoćnim djetetom gurali kroz gomilu želeći doći do Margaretina lijesa, no oni se nisu dali smesti. Kada su se približili lijesu, počeli su se moliti Margareti, koja je za svoga života bila paralizirana Božja prijateljica, da se smiluje sebi sličnoj osobi.

Odjednom je nastupila tišina, a mnoštvo je s nevjericom gledalo kako se podiže Margaretina lijeva ruka! Ruka se pomaknula do ruba lijesa i dodirnula mladu paraliziranu djevojku.

Trenutak kasnije, djevojka koja nikada nije hodala, ustala je na noge. Jednom nijema, pogledala je oko sebe kao da sanja, te povikala: „Ja sam ozdravila! Ja sam ozdravila uz Margaretinu pomoć! ”Bacila se, istovremeno plačući i smijući se, u naručje oca i majke. U crkvi je nastala pomutnja. Prioru više ništa nije bilo potrebno; Margaretino tijelo je u kovčegu pokopano u crkvi.

Nakon toga događaja, crkveno vijeće Città di Castella okupilo se u vijećnici Palazzo del Podestat, i napravilo službenu istragu. Otkrili su da je djevojka, koja je od rođenja bila nijema i paralizirana, na Margaretinu pogrebu doista ozdravila od obje svoje bolesti. Činjenicu o čudesu svjedočili su polaganjem zakletve mnogi ugledni građani.

Kako je Margaretino tijelo ležalo u kapelici dominikanske crkve, dogodila su se ondje druga brojna čudesa, za koja su ljudi prisegnuli pred bilježnicima, i koja su zabilježena u srednjovjekovnim dokumentima. U jednom je izvoru navedeno da se nakon njezine smrti dogodilo više od 200 čudesa.

Margaretin životopis

Prvi važniji Margaretin životopis napisao je nepoznati kanonik katedrale Città di Castella. Kao dječak vjerojatno je u više navrata vidio Margaretu i čuo o toliko čudesa koja joj se pripisuju, te je odlučio kako treba raskrinkati ta velika „pretjerivanja” ili „laži”.

No, u svojim istraživanjima pronašao je mnoge dokumente i mnoge dokaze koji su pokazivali suprotno, pokazujući da su sve činjenice istinite. Osjetio je da duguje ispriku Margareti, pa je stoga napisao vjerodostojni Margaretin životopis, ali na žalost, napisao ga je na lošem latinskom jeziku.

Nekoliko godina kasnije, 1397., neki dominikanac objavio je ovo djelo na klasičnom latinskom jeziku, ali je zatajio nekoliko činjenica. Kasnije je drugi dominikanac preveo ovo djelo na talijanski, također, bez važnih činjenica.

U međuvremenu, obje su se latinske verzije izgubile, te su se kasniji pisci morali oslanjati na nepotpunu talijansku verziju. Tako je stoljećima bila prikazivana iskrivljena slika o bl. Margareti.

Konačno su, u dvadesetom stoljeću, u dominikanskom samostanu u Bologni, pronađene prve latinske verzije iz 1360. i 1397. godine. Tako je po prvi put nakon 500 godina, dostupna istinita i potpuna priča o Margareti, zajedno s drugim važnim informacijama do kojih je došao o. Bonniwell.

Posljedica netočnih prijevoda s originala kao i ponovno otkriće prvog životopisa pokazuju kako rani rukopisi i zabilješke o svecima i njihovim čudesima mogu biti čak i (nepovratno) izgubljeni.

Ipak, ti događaji nisu ništa manje istiniti samo zato što je pismena dokumentacija nestala. To također pokazuje da se čak i ako su pisani dokumenti izgubljeni, usmena predaja koja se prenosi treba poštivati. Te se činjenice ne mogu jednostavno odbaciti kao puke „legende” ili ignorirati kao nepouzdani prikazi čudesa.

Tri kuglice u srcu

Nakon nekog vremena, Margaretino tijelo bilo je ekshumirano, te joj je pregledano srce. Ono je bilo savršeno očuvano, ali je utvrđeno da sadrži neke strane predmete.

Kad je napravljen rez na srcu, iz njega su se iskotrljale tri male kuglice nalik na bisere; na jednoj se nalazila slika Djeteta u jaslicama okruženog životinjama, na drugoj se vidjela žena s krunom na glavi, a na trećoj su bile dvije slike; starac pred kojim kleči djevojka u dominikanskom habitu, i golubica.

Ovo otkriće podsjetilo je na veliku Margaretinu pobožnost koju je gajila prema utjelovljenju i rođenju našega Gospodina. Voljela je govoriti o tim događajima, i znala je uskliknuti: „Oh, kad biste samo znali što ja nosim u srcu, iznenadili biste se!” Tako je Margareta u svom tijelu nosila čudesne slike ljubavi svoje duše.

Smrt i neraspadnuto tijelo

Danas, gotovo 700 godina nakon smrti ove blaženice, njezino se tijelo može vidjeti dobro sačuvano, u staklenom sarkofagu, ispod oltara crkve svetoga Dominika u gradu Citta di Castello, u Italiji, gradu u kojem je Margareta živjela.

I eto, kakva li je svetica postala od izobličenog i odbačenog djeteta! A po svim pravilima današnje medicine, takvo dijete vjerojatno ne bi bilo ni rođeno. (Ostali tekstovi iz ovog niza: Velike mističarke Katoličke Crkve)

Blažena Margareta, moli za nas!

Niko Rončević, časopis Book, preuzeto s dopuštenjem


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 31. kolovoza 2014.

Možda vam se svidi