Nisam do nedavno čula da postoji osoba koja je bila beskućnik, a proglašena je svecem. Vijest je do mene stigla preko svećenika, kojemu je to ispričao drugi svećenik, a ovom je to ispričala kuharica iz samostana. Obojici svećenika je to bilo iznenađenje: da postoji beskućnik koji je proglašen svecem i ostali su oduševljeni tom činjenicom. A svi zajedno smo bili zadivljeni time da Ivana, samostanska kuharica, zna toliko podataka o tom svecu. Koja je to logika da svećenike, koji su prošli godine i godine učenja i čitanja, pouči kuharica koja, eto, „samo“ kuha? To je Isusova logika koja je iznad svaka ljudske logike, razuma, želja, nadanja, potreba, htijenja, zamišljanja, promišljanja, planova i sličnih ljudskih fantazija kako bi naš ili tuđi život trebali izgledati. Ivana me potakla da i vama nešto napišem o tom svecu, koji leži u svakome od nas. Takvi sveci su nama bliski, ljudi iz naroda, obični siromasi koji su prepustili svoje živote Bogu i sve svoje patnje stavili pred Onoga koji tim patnjama može dati puni smisao.  Takvi ljudi su nama svjedočanstvo kako u svakom čovjeku, posebno siromahu, treba prepoznati Isusa. Za mene to znači da to nije samo duhovna dimenzija, već konkretni poziv na djelovanje i suosjećanje prema onima koji su najpotrebniji. Za mene to znači da svi imamo šansu živjeti na tragu svetosti i da nema isprika za ništa manje od toga.

Isus je u mnogim prilikama naglašavao važnost pomaganja siromašnima, obezglavljenima i onima koji nemaju ništa. U Evanđelju po Mateju, Isus kaže: „Zaista vam kažem: Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40). Pomažući onima koji nemaju ništa, mi služimo Isusu – vjerovali mi u njega ili ne. U takvom obliku služenja treba maknuti sva očekivanja da će ti neko ljudsko biće na tome zahvaliti, da će te tapšati po leđima dajući ti  priznanje za tvoju žrtvu, ili da ćeš dobiti nešto materijalno za uzvrat. Treba u glavi otkloniti i očekivanja da će ti reći: „Hvala.“ Treba maknuti iz glave i misao da ćeš tim služenjem zadobiti kartu u Nebo. Nećeš. Zadobit ćeš Nebo samo milosrđem Božjim. Mi smo previše grešni, previše upetljani u ljudsku logiku, da bismo uopće mogli shvatiti što Bog za nas sprema. Ne treba Bogu da mi vidimo Isusa u siromahu, nama to treba. Treba nam kao voda u pustinji, kao sunce za život. Bez tog htijenja da vidimo potrebitog na taj način, duša nam poprima tamne boje, a srce nam otvrdne.

Foto: Dunja Osojnak Marinović

Često društvo prepoznaje beskućnike kao „nevidljive“ ili „neželjene“, zanemarujući njihovu ljudsku vrijednost i dostojanstvo, a onda tu nastupi Bog i da nam sveca beskućnika – kao da nas je toljagom lupio po glavi. Sv. Benedikt Josip Labré, rođen 25. ožujka 1748. godine u Francuskoj kao prvo od petnaestero djece. Benedikt je pohađao školu koju je vodio kapelan, a taj početni kontakt s vjerom oblikovao je njegov daljnji životni put. Već s 12 godina, uz podršku svog ujaka i kuma koji je bio župnik, Benedikt je započeo učenje latinskog jezika, vjerujući da bi mu to moglo omogućiti da jednog dana postane svećenik. Sa 16 godina izrazio je želju pridružiti se trapistima, redovnicima poznatim po strogom životu, posvećenom molitvi i radu. No, obitelj je bila protiv te ideje, smatrajući da bi njegov odabir mogao ugroziti njegovu budućnost i zdravlje. Na savjet drugog ujaka, također svećenika, pokušava otići u kartuzijanski samostan, no tamo ga nisu željeli primiti. Kako to biva kad se poremete planovi i razočaramo se u sebe i ljude, nastupila je u njemu duhovna kriza i nesigurnost. Bog je tu umiješao prste te mu je dao snage za daljnje traženje vlastitog puta. Benedikt kreće na hodočašće; u zimskim mjesecima prevalio je 280 kilometara da bi došao do trapističke opatije u Normandiji. Tamo mu zatvaraju vrta pred nosom, što je već bi predokus života beskućnika, koji često doživljavaju takve stvari.

Ne odustaje ni tada, nego odlazi u cistercitsku opatiju Sept-Fons, u kojoj započinje novicijat. Tu ga proglašavaju neprikladnim, jer im se činio premalo svet i neuravnotežen zbog svoje mirnoće. Ova neprestana odbijanja i iskušenja nisu ga međutim pokolebala. Benedikt je vjerovao da je život u samostanu jedini put na kojem će moći ostvariti svoju vjeru i poziv, pa je krenuo prema Rimu, u nadi da će ondje pronaći mjesto koje mu pripada. Putem do Rima imao je mnogo vremena i nastojao otkriti što mu Bog poručuje. Dolazi do zaključka kako mu nije potrebna samostanska samoća, već samoća odbačenih prosjaka i lutalica. Lutajući cestama Rima, opremljen Novim zavjetom, križem i krunicom postaje „Božji prosjak“ i lutalica.

Benedikt je neprestano molio i nosio sa sobom samo ono što mu je bilo nužno za preživljavanje. Ako bi isprosio više nego što je mogao pojesti, podijelio bi ostatak s drugim siromasima. Noći i dane provodio je pod vedrim nebom. Ovisan o Božjoj providnosti, obilazio bi prošteništa i svetišta. Njegov život postao je pravi primjer vjere i skromnosti, a svaki njegov korak bio je svjedočanstvo nade. Njegovo življenje na ulicama, bez stalnog prebivališta, činilo ga je poznatim među najpotrebitijima i siromašnima, koji su ga često doživljavali kao duhovnog vođu, čak i dok je sâm bio najsiromašniji među njima.

Za mnoge, Benedikt je bio „svetac u bijedi“. Njegovo beskućništvo nije bilo znak patnje u klasičnom smislu, već izraz duhovne stege i predanosti. Iako je tjelesno bio slab, njegov je duh bio snažan. Njegov život bio je život potpunog predanja Božjoj volji. Benedikt se nije borio protiv svog siromaštva, nego je živio u potpunom skladu s njim, prepoznajući siromaštvo kao put svetosti. Njegova radost nije dolazila iz materijalnog blagostanja, već iz spoznaje da je živio život usmjeren prema Božjoj ljubavi i duhovnoj disciplini. Iako je život Benedikta Josipa bio kratak – preminuo je u dobi od samo 35 godina (1783.) – njegova smrt snažno se dojmila onih koji su ga poznavali. Iako je živio kao skromni prosjak, vijest o njegovoj smrti brzo se proširila Rimom, a ljudi su počeli govoriti: „Umro je svetac!“ Pokopali su ga u crkvi Madonna dei Monti, na lijevoj strani glavnog oltara. Njegova skromnost, predanost molitvi i suosjećanje prema siromasima ubrzo su postali prepoznatljivi simboli njegove svetosti.

Benediktovo nasljeđe brzo je počelo rasti. U samo četiri mjeseca od njegove smrti, pripisano mu je više od stotinu čudesnih ozdravljenja, što je izazvalo zanimanje crkvenih vlasti. Kanoniziran je 1881. godine, a njegov je spomen 16. travnja, na dan njegove smrti. Njegovo nasljeđe živi i danas i nadahnjuje sve one koji traže put svetosti, bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze. Benedikt Josip Labré ostao je ne samo simbol vjere, nego i primjer kako život u beskućništvu može postati život svetosti. On je pokazao svijetu da siromaštvo i patnja mogu biti put do duhovne sreće, ako se žive u predanosti i vjeri prema Bogu. Cijeli je život propješačio tražeći neki red u kojemu bi služio Bogu, no Bog ga je prihvatio takvim kakav jest i od njega učinio sasvim jedinstveno svjedočanstvo vjere.

Stojim tako kraj njegova groba i gledam hrpu papirića, s molitvama koje su ljudi bacali oko njegova tijela, nadajući se da će im po njegovu zagovoru biti uslišane molitve. Misli mi idu na sve one prilike kad mi siromaha koji nam prilazi želimo utišati. „Neka nestane; neka je dalje od nas jer vonja; jer nismo raspoloženi za razgovor, nismo raspoloženi za davanje novaca; nemam vremena, dosta mi je svega…“ A sada gledam sve te molitve, napisane u želji da nas beskućnik usliša. Imamo veliku potrebu da nas Bog čuje u našim vapajima, kao što i „neki“ beskućnik ima potrebu da ga mi čujemo, kad nam prilazi na ulici. Stojim tako i gledam ljude koji kleče oko ovog svetog tijela, klečim i ja. Mislim si: Koliko je siromaha klečalo pred nama, sklupčani na podu, pružajući ruku da im se nešto udjeli – a sada, mi klečimo pred beskućnikom, pružajući ruku da on nama nešto udjeli…?

U Evanđelju po Luki, Isus kaže: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu sklonio“ (Lk 9, 58). Možemo s pravom zaključiti kako je i sam Isus bio beskućnik koji je živio u jednostavnosti i siromaštvu. Prepoznavanje Krista u beskućnicima znači mijenjanje vlastitog pogleda na život. To znači da ne sudimo ljude prema njihovim vanjskim obilježjima, već da ih vidimo njihovoj istinskoj vrijednosti: kao ljudska bića. Kad pak prepoznajemo Isusa u beskućnicima, pozvani smo da ih ne gledamo samo kao one kojima treba pomoći, već i kao one koji nas mogu naučiti istinskoj skromnosti, zahvalnosti i ljubavi prema Bogu.