„Što je duša bogatija vjerom, to je sjedinjenija s Bogom.“ (sveti Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel)

U molitvi se događa da iskusimo ugodan osjećaj mira i sreće, da osjetimo Božju prisutnost. Događa se i da primimo spoznaje o nekom vidu Kristova otajstva ili intuicije o tome što Bog od nas očekuje. To su milosti koje dotiču našu osjetilnost i prosvjetljuju nam pamet, i one su dragocjene; treba ih zahvalno primiti jer one hrane i potiču našu vjeru i našu ljubav.

Pa ipak, te milosti nisu bit onoga što nas približava Bogu i sjedinjuje s njime. Bog je neizmjerno iznad svega što možemo osjetilno okusiti ili razumom dokučiti. Čak i kad su nam osjetila u posvemašnjoj suhoći, a naš razum u tami, ne smijemo se obeshrabriti niti zbog toga imati osjećaj da smo daleko od Boga. Ono što jamči i ostvaruje naš kontakt s Bogom nije ni osjetilnost ni racionalna spoznaja nego čin vjere. „Zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Gospodina“, kaže Knjiga proroka Hošee (2,22).

Sve dok iskreno i istinski obavljam čin vjere (vjere pune ljubavi i pouzdanja, vjere koja žudi predati se Bogu), mogu biti siguran da sam u doticaju s Bogom neovisno o pozitivnim ili negativnim emocijama koje nastanjuju moju afektivnost, neovisno o svjetlu ili tami koja nastanjuje moje misli. Sveti Ivan od Križa u svojim spisima snažno naglašava da vjera dostaje kako bi čovjek bio sjedinjen s Bogom, što je za nas velika utjeha.

Jer doista, često imamo dojam da smo daleko od Boga, a dovoljan je jednostavan čin vjere kako bismo bili apsolutno sigurni da smo u duboku zajedništvu s njime, u zajedništvu koje će prije ili kasnije uroditi nutarnjom preobrazbom. Govorim o vjeri koja je istodobno potpuno pouzdanje u Boga i posvemašnje prihvaćanje svega što nam on objavljuje o sebi po Svetome pismu i po Crkvi.

Mogli bismo ponuditi zanimljivu analogiju između uloge vjere u duhovnom životu i uloge dodira u osjetilnom životu. Od pet osjetila kojima raspolažemo dodir se prvi razvija, i to već u majčinoj utrobi, i on je izvor svih ostalih. Dodir ne posjeduje bogatstvo drugih osjetila kao što su vid (raznolikost slika koje primjećujemo) ili sluh (razni zvukovi, melodije…). Dodir je najiskonskiji i najbitniji za život i za komunikaciju. On ima ono što nemaju druga osjetila: uzajamnost. Ne možemo, naime, dodirnuti neki predmet, a da on u istom trenutku ne dodirne nas, dok možemo gledati i ne biti viđeni ili slušati, a da nas nitko ne čuje. Dodir stvara kontakt koji je intimniji i neposredniji od kontakata što ih ostvaruju druga osjetila. To je najdublji smisao pričesti u kojoj „dodirujemo Boga“.

Po analogiji, vjeru obilježava siromaštvo (jer vjerovati ne znači vidjeti ni razumjeti ni osjetiti), no ona je najvažnija u duhovnome životu. Po vjeri možemo na otajstven, ali stvaran način dodirnuti Boga i dopustiti njemu da dodirne nas, možemo stupiti u intimno zajedništvo s njime i dopustiti da nas njegova milost postupno preobražava.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Jacquesa Philippea “Naučiti primati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.