Jedan od razloga zašto se najgorče suze prolijevaju nad grobovima jesu neizgovorene riječi i neučinjena djela. „Moje dijete nikada nije saznalo koliko sam ga voljela.” „Nije znao koliko mi znači.” „Nisam bila svjesna koliko ga volim dok nije otišao.” Ove su rečenice otrovne strelice kojima okrutna smrt pogađa naša srca s vrata svakoga groblja. Oh, tek tada shvaćamo kako bismo drukčije postupali kada bi se umrli samo mogli vratiti. Uzalud se prolijevaju suze pred očima koje ne mogu vidjeti; milovanja se neuzvraćena nude rukama koje ne mogu zagrliti i uzdasi ne diraju srce ako uho više ne može čuti.

Zatim, tuga zbog cvijeća koje nisi poklonio za života, zbog mirisa kojim nisi prskala zrak dok je ljubljeni još bio živ i ljubaznih riječi koje nisi izgovorio, a koje sada moraju zamrijeti u zraku. O, koje li žalosti na pomisao da više ne možemo nadoknaditi škrtu ljubav koju smo im pružili, lakomislene odgovore kojima smo uzvratili na njihove molbe i za manjak poštovanja prema onome tko je možda bio ono najbolje što je Bog providio za nas. Jao, prekasno! Ne koristi zalijevati prošlogodišnje usjeve, postaviti zamku ptici koja je odavno poletjela ili ubrati ružu koja je već uvela i osušila se.

Baš kao što čovjeka koji umre u dugovima kletve vjerovnika prate do groba, ali mu njegov sin može vratiti dobar glas i osvjetlati obraz svojim radom tako da otplati njegov dug do zadnjega novčića, tako i duša prijatelja koji je otišao u smrt dugujući pokoru Bogu može njezino izvršenje prepustiti nama koji smo ostali i koji zlato svojega svakodnevnog djelovanja možemo iskovati u duhovni novac kojim se vrši otkup.

U Božje talionike ove duše pokojnika odlaze poput nečistoga zlata kako bi se njihova šljaka spalila plamenovima ljubavi. Te duše koje nisu umrle u neprijateljstvu s Bogom, već su pale ranjene na bojištu života boreći se za njegov cilj, nemaju snage poviti vlastite rane i iscijeliti vlastite ožiljke: to ostaje na nama koji smo još uvijek jaki i zdravi, pokriveni oklopom vjere i štitom spasenja, da izliječimo njihove rane i iscijelimo ih kako bi se oni mogli pridružiti redovima pobjednika i stupati u pobjedničkoj povorci. Ako novčić koji damo gladnome za kruh privede nečiju dušu za stol Gospodnji, možemo biti sigurni da nas ona ne će zaboraviti kada uđe u domovinu pobjede.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Fultona J. Sheena “Stvoreni za sreću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.