Početkom listopada sveti Franjo ponovno će nam se pojaviti onakav kakva ga uglavnom poznajemo. Trećega listopada franjevačka se obitelj spominje njegova preminuća, Transita, a dan poslije Crkva slavi njegovu svetkovinu. Gledat ćemo čovjeka koji je svoj put već prošao, Franju siromaštva, bratstva, gubavaca, Porcijunkule, stigmi i Pjesme stvorova. Teško bolestan, na kraju je zatražio da ga polože na golu zemlju i ondje dočekao smrt koju je već nazvao sestrom. Umro je 3. listopada 1226., okružen braćom, na mjestu na kojemu je godinama prije jasnije razabrao svoj poziv.

Sve to znamo, i baš nam to ponekad otežava da ga vidimo onakva kakav je doista bio. Budući da znamo kraj priče, mislimo da razumijemo i sve što mu je prethodilo. Mladenačke nemire čitamo kao prve znakove poziva, susret s gubavcem kao neizbježnu prekretnicu, a sveti Damjan kao trenutak kada je sve sjelo na svoje mjesto. U životopisu to prolazi jer se piše kada je sve gotovo, no onaj tko živi taj luksuz nema. Franjo nije znao da će postati sveti Franjo.

Ta me misao pratila dok sam pisao roman “Asiški dječak”. Nisam htio prepričati poznati životopis u obliku romana, nego me zanimalo razdoblje u kojemu Franjo još nema odgovore. Sin trgovca zna što otac od njega očekuje, ali želi više od života koji mu je već složen. Privlače ga viteštvo, pustolovina i slava, a negdje ispod toga tinja nemir kojemu još ne zna ime. Mladi Franjo doista je krenuo putem koji je trebao voditi prema viteškoj slavi. Rat s Peruđom završio je zarobljeništvom, potom je došla bolest, a kada je nekoliko godina poslije ponovno krenuo za vojskom, iz Spoleta se vratio u Asiz. Ono što danas nazivamo njegovim obraćenjem nije se dogodilo u jednom trenutku, nego postupno.

U romanu Franjo sluša priče ljudi koji su proputovali svijet i prijateljima kaže da će i on otići. Kada ga pitaju zašto, odgovara da ne želi cijeli život slušati tuđe priče jer želi imati svoju. U tome nema ničega svetačkoga, ali ima nečega vrlo mladoga i ljudskoga, osjećaja da je svijet oko tebe postao pretijesan i potrebe da provjeriš postoji li negdje život koji više sliči onomu što osjećaš u sebi.

Takvoga Franju razumijemo i preko osam stoljeća. Danas malo tko sanja o viteškoj slavi, ali sanjamo o odlasku, karijeri i putovanjima, o životu koji će na Instagramu izgledati kao da se s njim nešto događa. Od nas se sve ranije traži da znamo što hoćemo, da izaberemo školu, fakultet, posao i grad te da sve to složimo u jasnu sliku sebe. I u Crkvi ponekad o pozivu govorimo kao da jednoga dana stigne odgovor, a nakon toga samo izvršavaš upute. Ispod svega ostaje pitanje koje je mučilo i njega, je li ovo što živim doista moj život ili samo život koji se od mene očekuje.

Time ne želim sveca spustiti na našu razinu. Njegov kasniji život dobiva na težini kada shvatimo koliko toga nije bilo samo po sebi razumljivo. Kao trgovčev sin dobro je znao što novac omogućuje, gubavcima se kao mladić nije približavao, a položaj i slavu kojih se poslije odrekao najprije je žarko želio. Obraćenje nešto znači upravo zato što čovjek ne postaje samo bolja verzija onoga što je oduvijek bio.

Bog ne vodi čovjeka kao navigacija na mobitelu koja javlja da za dvjesto metara skreneš lijevo i nastaviš ravno do odredišta. Vjera ne isključuje pogrešno skretanje i ne daje nam unaprijed raspored cijeloga života. Franjo je morao željeti stvari koje neće dobiti, krenuti putovima kojima neće nastaviti i dopustiti da mu se slika vlastitoga života raspadne i ponovno složi. Poziv zato nije isto što i sigurnost, a ponekad je čak suprotno. Nešto naslutiš dovoljno snažno da više ne možeš mirno ostati gdje jesi, a nemaš pojma kamo te to vodi. Tek poslije, gledajući unatrag, povežeš neke stvari i vidiš smisao koji u tom trenutku nisi mogao vidjeti. Neće sve dobiti objašnjenje i neke će pogreške ostati samo pogreške, ali ni one ne moraju imati posljednju riječ.

Na Transitus gledamo kraj. Franju kojemu nije ostalo gotovo ništa od onoga što bi kao mladić nazvao uspjehom. Nema očeva bogatstva, viteške slave, moći, pa ni zdravlja, a red koji je pokrenuo toliko je narastao da ga više ne može jednostavno držati u svojim rukama. Nosi stigme, tijelo mu je iscrpljeno bolešću i po mjerilima mladića koji je nekoć sanjao o viteštvu to baš i ne izgleda kao uspješan život. A ipak ga pamtimo već osam stoljeća, i to zato što je dopustio da mu se mladenački plan promijeni.

Ovaj tjedan, nekoliko dana prije Transitusa, proslavili smo i blagdan svetoga Mihaela arkanđela. Franjo ga je osobito štovao i u njegovu je čast često postio.

Zato ove godine uz Transitus možemo na trenutak ostaviti Franju na kraju puta i vratiti se dječaku koji gleda cestu izvan Asiza i misli da je pravi život negdje ondje. Ne moramo mu odmah objašnjavati da će pogriješiti ni prepričavati mu ostatak života, dovoljno je ostaviti ga ondje s njegovim pitanjima, željama i nemirom jer je iz toga dječaka nastao svetac. To možda nešto govori i nama koji svoje živote još uvijek gledamo s pogrešne strane životopisa, iznutra, dok još traju.

* sponzorirana objava