Onomadne, kad je nastajala Zagrebačka Biblija ’68, raspravljalo se podosta, hoćemo li i kako ćemo prevesti udomaćenu novozavjetnu riječ evanđelje. Ona potječe iz izvorne grčke riječi euangelion. Udomaćila se u ranom kršćanstvu. Nisu je ni prevodili na latinski, toliko im je bila draga i bremenita. U raspravi, bilo ih je koji su mislili da naš suvremenik više ni ne sluti koje bogatstvo krije ta riječ evanđelje, pa je svakako valja prevesti. Možda bi najbolji prijevod bio blagovijest, po staroslavenskom. Samo, riječ se udomaćila za svetkovinu Marijina navještenja, 25. ožujka, devet mjeseci prije Božića. Taj se blagdan latinski zove Annuntiatio, hrvatski Navještenje ili Blagovijest. No baš se stoga i zove “Blagovijest” što je to blagdan – prvog evanđelja. Gdje danas u Luke čitamo: “Anđeo uđe k njoj i reče…” (Lk 1,28), u nekim starim grčkim rukopisima stoji, parafrazirano: “Anđeo uđe k Mariji da je evangelizira”, da joj donese evanđelje, blagovijest… Prvi, dakle, evangelizirani stvor bijaše Marija. U tom svjetlu njezin pohod Elizabeti poprima novo značenje: ona, prva evangelizirana, postaje prva evangelizatorka, prva blagovjesnica.

Veselje ti
navješćujem,
puče kršćanski.
Jerbo se kralj
u Betlemu
rodi nebeski.
Još mali, u štali,
kog stvorenje
svako slavi,
štuje, diči,
jer je pravi
On naš Spasitelj
i Otkupitelj.

Svakako, evanđelje je sveta riječ kršćanstva. Prije no što će u II. stoljeću označiti četiri knjige, ona označuje samo osobu Isusa Krista: i njega i njegov cjelokupni navještaj, a zatim blagovijest – obavijest o njemu i njegovu spasiteljskom životu, smrti i uskrsnuću… U tom smislu osobito su značajna dva mjesta u Marka gdje se nekako poistovjećuju Isus i Evanđelje. Po Marku, sve treba ostaviti, treba i sam život izgubiti “poradi Mene i Evanđelja”. Gotovo bismo smjeli prevesti: “poradi Mene koji jesam Evanđelje” (usp. Mk 8,35 i 10,29).

No vratimo se raspravi o prijevodu same riječi. Ne usuđujući se još na prijevod blagovijest, jedni su bili za to da se ostane kod sada već međunarodne riječi evanđelje, tako specifično kršćanske. Drugi su bili za prijevod Radosna vijest, a treći su branili Veselu vijest, što se inače nakon pojave prijevoda Ljudevita Rupčića god. 1962. brzo udomaćila. U žaru rasprave, protivnici “Vesele vijesti” pozivali su se na pjesmu Radujte se, narodi, a njeni pobornici branili su se sa Veselje ti navješćujem.

Radost i veselje – po sebi se mogu smatrati sinonimima ili istoznačnicama. A ipak nisu! Možda se razlikuju kao nešto nutarnje i izvanjsko, pa bi radost bila više nutarnje stanje, a veselje vanjski izraz. Ili stoje u suodnosu kao uzrok i posljedica: nutarnja radost izvor je veselju.

Poslije sam našao jedan ulomak u Tina Ujevića koji je ovdje vrlo umjestan. Prikazujući pjesme Sibe Miličića Knjiga radosti, Tin primjećuje: “U svijetu koji je ispunjen zlopatnicima i stradaocima, užitak je naći jednoga koji je radostan… Možda će malo njegove radosti da prodre u našu patnju, te da joj poda novi pogled prema neizmjernosti, neko plemenito nadanje. Predgovor knjižice g. Miličića je lijep, jer besjedi uzvišenim riječima o najvećem i najljepšem predmetu. Jedina radost koju osjećaju pesimiste jeste radost otkupljenja, ukratko pjesničko osjećanje religije. G. Miličić razlikuje, i ima pravo, radost od njega surogata, veselja. Ne samo to: no ljudi pometoše Radost i Uživanje, Radost i Nasladu. No ni djeca ne osjećaju prave radosti… Prava i duboka radost osjećana je samo u duhu; duh misleći, a zatim osjećajući, napokon ljubeći sam sebe, i sama sebe, biva radost. Problem radosti je čista tajna unutrašnje mistike. Radost bijaše u svetiteljima. Radost bijaše u mučenicima, kada se sa blaženim osmijehom izložiše mukama. No prava radost nije u uživaocima nego u patnicima, ponajčešće u onima koji o njoj ne govore. Ne raskoš i razbluda, no siromaštvo, spolna čistoća, ustrajan rad, filozofska misao koja je u sebi molitva, težnja boljem i savršenijem životu, ne dokonačenje po kavanama ili salonima, no neprestana proizvodnja i stvaranje mogu da nas stave u stanje gdje Radost neće biti prazna riječ ni simbol, nego unutrašnja istina proživljena kao spasenje duše… Nije isto zabavljati se i biti radostan…” (Sabrana djela, Izdanje JAZU, sv. VII, str. 107).

Pored njega
stoji Majka,
Djeva Marija,
pa sveg svijeta
Spasitelja
lijepo povija.
Njeg doji i goji,
Uspavljuje
njegujući
“Spavkaj, spavkaj”
pjevajući
U toj štalici,
sve na slamici.

Ovaj je Tinov tekst u cijelosti vrlo zanimljiv. Vrlo je umjestan kada raspravljamo o razlici – nadasve religioznoj – između radosti i veselja. No ništa ne priječi da se nutarnja Radost odrazi u izvanjskom Veselju. A Božić je uistinu i radostan i veseo navještaj i događaj, pa stoga i doživljaj. Slobodno je stoga pjevati i Radujte se, narodi, a ima razloga i za Veselje ti navješćujem, puče kršćanski! No ima dana, ima i godina, kada veselju nema mjesta, ali – radosti nam nitko ne može oduzeti (usp. Iv 16,22).

No ovdje treba produžiti s razmatranjem o toj velikoj riječi kršćanstva, o radosti. Radost je jedna od subitnih evanđeoskih značajki, a tako je potrebna suvremenom čovjeku, pa i vjerniku. Sve je manje, vele, radosti.

Grčka riječ za radost, to jest hara, dodiruje se sa svagdašnjim pozdravom u starom svijetu. Grci su pozdravljali sa “Hairei!”, to jest “Raduj se!” što mi prevodimo više prema latinskom “Vale – Zdravo!” Stoga anđeo blagovjesnik, Gabriel, pozdravlja Mariju: “Haire! Raduj se!” Tako stoji i u staroslavenskom prijevodu: “Raduj se, Marijo!”

Ali i tu postoji jedna zanimljiva igra riječi. Riječ hara – radost i hairei – raduj se u daljnjem se dodiruje sa zvukovno srodnom riječju, a opet tako temeljnom u kršćanskom rječniku, a to je haris – milost. Prekrasan je spoj tih dviju riječi u samoj Zdravomariji. Na grčkom, anđeo pozdravlja Mariju: “Haire, Keharitomene!” što bismo smjeli prevesti sa: “Raduj se, Zamilovana!” U tom sklopu taj “Keharitomene-Zamilovana” stoji kao novo ime Marijino. Latinac to nije mogao drugačije prevesti nego sa: “Milosti puna” pa tumači primjećuju da bi to trebalo pisati zajedno kako bi se vidjelo da je to novo ime Marijino: ona jest “Milostipuna – Zamilovana”. No to naviješta već i našu sreću. Po sretnoj riječi proslova Poslanice Efežanima svi smo mi “Zamilovani u Ljubljenome” (Ef 1,9). Bog, Otac, obdario nas je milošću (haris) da – na sliku Sina njegova Jedinca – i mi budemo njegovi sinovi. On je “Ljubljeni”, a mi – “Zamilovani u Ljubljenome”. “Dječice – kliče sveti Ivan – gledajte kakvu nam je milost, ljubav iskazao Otac: da se sinovi Božji zovemo i jesmo” (1 Iv 3,1).

Tu smo na samome izvoru božićne radosti i božićnog veselja. Mi smo “sinovi u Sinu” kako su voljeli reći sveti oci (izraz je Hilarijev). U tom je srž i srh našega božićevanja. Povucimo liniju od početka do svršetka ove pjesme: “Veselje ti navješćujem, puče kršćanski – jerbo se Kralj u Betlemu rodi nebeski… – On, naš Spasitelj i Otkupitelj!” Pred nama u Jaslicama leži On, naš Kralj, naš Spasitelj i Otkupitelj.

Pred tako ushitnim misterijem, odjednom – tako je pjesma komponirana – kao da počinje religiozni ples oko ovoga čuda Božjega, tako bliskoga ljudima. I pjesma je umješno spjevana. Najprije svečani dvostih, u svima trima kiticama, s dugim izričajem: “Veselje ti navješćujem, puče kršćanski – jerbo se Kralj u Betlemu rodi nebeski!” A onda odjednom, kratki i odsječeni – a tako lijepo rimovani – sve sami polustihovi, sadržajno zgusnuti kao u haiku- poeziji: “Još mali – u štali”… “Njeg doji – i goji”… “Dođosmo – donijesmo”. A onda se polustihovi malo produžuju: “Kog stvorenje svako slavi – štuje, diči, jer je pravi”… da se smire u širokom: “On naš Spasitelj – i Otkupitelj” ili: “U toj štalici – sve na slamici.”

Središnji dio svake kitice tako je razigran, kao da se sav onaj svijet, skupljen oko jaslica – i pastiri, i anđeli, i mi, “puče kršćanski” – uhvatiše u kolo. Svi kao da osjetismo onu radost svete Elizabete kojoj je na samu riječ Marijina pozdrava zaigralo čedo u utrobi (Lk 1,44). To više nije samo nutarnja radost, to je radost očitovana, to je – veselje.

Pjesma se u drugoj kitici vraća na onu svečanost navještaja prve kitice: “Pored njega stoji Majka, Djeva Marija…” Majka Roditeljka, Majka Čuvarica! Kolika sigurnost struji iz tih riječi za ovo Djetešce “u toj štalici, sve na slamici!” No, makar se u ovoj pjesmi Josip i ne spominje, ne zaboravimo: i ona, Marija, i ona je pod zaštitom djevičanskoga muža Josipa. U svoj toj ljudskoj ugroženosti u kojoj se Božić događa, ovaj sveti par, Marija i Josip, znači za to božansko Djetešce mir i sigurnost, brigu i skrb, ukratko – ljubav.

Ta je ljubav ovdje tako konkretna: “Njeg doji – i goji – uspavljuje – i njeguje…” Na zemlji nijedan stvor ne bijaše uzdignut na takvo dostojanstvo kao Marija. Bijaše izabrana za Bogomajku. A evo, taj svoj poziv i to svoje uzvišeno dostojanstvo ispunjava posve svagdašnjim služenjem kojim svaka mati usrećuje svoje čedo: srcem punim majčinske ljubavi i prsima bogatim majčinskoga mlijeka.

A pastiri
stigli skromno,
padnu ničice.
Oj pastiru
svih pastira,
k nam obrati se:
Dođosmo,
donijesmo:
Sebe Tebi
žrtvovati,
Tebe, Bože,
darivati.
Slatki Isuse,
pomiluj nas sve.

Kako je i opet do najvećih intimnosti posvećeno sve ljudsko! Stoga kršćanska ikonografija uživa u motivu Bogorodice Hraniteljice i Djevice Majke i Dojilje. O tom je već bilo riječi u pjesmi Djetešce nam se rodilo. I ovdje se događa “admirabile commericium – čudesna izmjena” božanskog i ljudskog, kako pjeva novogodišnja antífona časoslova. I ovdje se “božansko i ljudsko povezuje, nebesko i zemaljsko udružuje”, kako pjeva velepjesma uskrsne noći. Bog je potreban ljudskoga mlijeka jer je čovjek potreban božanskoga lijeka…

Ne zaboravimo čuti i vrlo lijepo stiliziranu vjeroispovijed ovih stihova: “Još mali u štali – kog stvorenje svako slavi – štuje, diči jer je pravi… on naš Spasitelj…” Koliko god bio nejak, a dom mu je, evo, štalica i ležaj slamica, sve ga stvorenje slavi i diči, jer u njemu prepoznaje Boga, Spasitelja i Otkupitelja.

Treća kitica dočarava nam prvi susret pastira i – ovoga “čuda novog”: “Pronađoše Mariju i Josipa i Novorođenče gdje leži u jaslama” (Lk 2,16). Slikari su se natjecali da oslikaju taj presretan i ushitan susret, pun sreće i blaženstva. Na svim se licima čita i čudesno iznenađenje i smjeran poklon i sretan ushit. Sve ih je ozarilo neko božanstveno svjetlo… Takvi su, nekako, i Isusovi vjernici i poklonici naših polnoćnih i poldanjih božićnih bogoslužja, kad se prepuste zanosu svoga srca. “Radost je velja s očiju im sjala – usta su sama pjesmu zapjevala” završava božićna pjesma Travnikom ravnim Dragutina Domjanića.

Ali vratimo se pjesmi Veselje ti navješćujem. Pjesnik je u posljednju kiticu stavio nekoliko malih stihova koji predstavljaju pravu teološku, ili bolje vjerničku dragocjenost. Već smo razmatrali o darovnom značenju Božića. Bog nam je darovao Sina svoga, i istinski se vjernik osjeća izazvanim na uzdarje. A jedino uzdarje, Božjega samodara dostojno, jest – sebedarje. Karl Rahner, kada o Božjem daru govori, rado upotrebljava riječ samodar. Bog nam je, istina, dao tolike darove. Svijet je stvorio za nas, nama. Ali pravi njegov dar nama jest on sam, njegov samodar. Stoga i čovjek, što da Bogu dadne kao uzdarje, doli samoga sebe. I taj uzvratni čovjekov dar na Božji samodar – čovjekovo je sebedarje.

“Dođosmo – donijesmo – sebe tebi žrtvovati – tebe, Bože, darivati…” Kakva li sretnog vjerničkog nadahnuća u ovim stihovima! Čovjek bi rado znao tko je to tako razgovijetno vjerovao u Hrvatskoj prošloga stoljeća da se umio i tako lijepo izraziti. U tim se riječima skriva sav koncilski nauk o tzv. krsnom ili općem svećeništvu. Drugačije, doduše, no svećenici koji to postaju sakramentom svetoga reda, ali – ne manje istinito. A to svećeništvo svih vjernika – krsno ili opće – sastoji se u tom da je svaki vjernik Isusov, i svaka vjernička zajednica, pozvan da sebe samoga Bogu prinosi za “žrtvu ugodnu”. Sto to znači, najbolje će nas uputiti molitve nad darovima. Svećenik na oltaru uzima kruh i vino iz ruku Božjega naroda i govori: “Prinosimo ti ovaj kruh, plod zemlje i rada ruku čovječjih… i ovo vino, plod trsa i rada ruku čovječjih… da nam postane kruh života, piće duhovno.” Kruh i vino, prije no što će po pretvorbi postati tijelo i krv Kristova, označuju nas same, cjelokupni naš za Boga i bližnjega angažirani život…

Tako se događa ono što je umio izraziti sv. Irenej, početkom III. stoljeća: “Slava Božja jest živi čovjek.” U euharistiju – pod znakom kruha i vina – Krist Gospodin unosi svoj za nas Bogu žrtvovani život. Ali on i nas poziva – da zajedno s njime – Bogu za žrtvu unesemo i prinesemo svoj Bogu i bližnjemu žrtvovani život. Time se sav naš život stapa s Isusovim i postaje i bogoljublje i bogoslužje. Lijepo je to izražavala stara hrvatska blagoslovna molitva u kojoj su vjernici Bogu prinosili kao svoju pohvalnicu i zahvalnicu “sve svoje trude i pute, svoj život i smrt.”

Na to upućuje sv. Pavao u Poslanici Rimljanima: “Zaklinjem vas, braćo… prikažite svoja tijela (= sebe sa svime što jeste i želite biti) za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje” (Rim 12,1-2). To je, eto, ova naša božićna pjesma Veselje ti navješćujem tako lijepo utkala u svoj božićni poj: “Dođosmo, donijesmo – sebe tebi žrtvovati – tebe, Bože, darivati…”.

I danas, i povazdan. Od jutra do sutra, od nove do stare godine, dok nas bude. Svo naše bogoljublje i sve naše bratoljublje, sve što jedni za druge činimo, što zajedno trpimo… time se Bog časti, tim se Bog proslavlja. To je naše živo Slavaocu, to je naše pravo bogoslužje – življena ljubav prema Bogu i bližnjemu.

*Ostale tekstove iz niza o hrvatskim božićnim pjesmama možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Svijeta razveselitelj” fra Bonaventure Dude. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

https://www.youtube.com/watch?v=oHq1my-N2nk