Ako je ikoji događaj raspjevao dušu hrvatskog vjerničkog naroda onda je to Božić sa svim bogatstvom svoga misterija. Tom bogatstvu božićnih pjesama – pravom “prepjevanom Evanđelju” – naš je franjevac fra Bonaventura Duda posvetio knjigu pod naslovom “Svijeta Razveselitelj” u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Dobrotom izdavača, donosimo vam ova izvanredna promišljanja o najpoznatijim božićnim pjesmama u kojima “svi govorimo istim jezikom, vjerujemo istu vjeru, pjevamo istu pjesmu, želimo isti – bolji i Božji svijet!”

Dvije najljepše ljubavi ljudskoga srca slile su se u jedno srce Marijino. Natpriroda ništa ljepše i uzvišenije nema od ljubavi stvora prema Bogu. Ni priroda ništa ljepše nema od ljubavi majke prema sinu. A od ovih dviju ljubavi sazdana je jedna jedinstvena ljubav Marijina. Njoj je bila dana sasvim izvanredna milost: da ljubi Boga kao sina svoga, i da svoga sina ljubi kao Boga. Tako je nadahnuto pisao u XII. stoljeću sveti biskup Amadej iz Lausanne.

O Betleme grade
slavni od Boga
najveći si ti od
grada svakoga;
Jer iz tebe nam
izađe vojvoda,
Isus dragi
Davidova poroda.

Ta Marija, Djevica i Majka – Bogomajka, u ovoj je pjesmi u isto vrijeme i Roditeljica Kristova i njegova prva klanjateljica. Ona ga kao Boga svoga poštuje, a kao svoga sina ona ga “s veseljem srca svoga pozdravlja.”

Znati i – ništa više

Pjesma O Betleme, grade slavni djeluje veoma svečano. Spjevana je u dugu stihu, puna dostojanstva. A takva joj je i melodija, jedna od najljepših božićnih. Prva se kitica nadahnjuje Mihejevim proroštvom o gradu Betlehemu. To je povezuje s drevnom pjesmom Bog se rodi v Vitliomi s kraja XIV. stoljeća. Mihejevo proroštvo igra veliku ulogu u Matejevu izvještaju o mudracima s Istoka. U Jeruzalemu se pojaviše sveti bogoiskatelji. Prestrašeni Herod dao je sazvati pismoznance da pretraže pisma, da razaznaju koliko je istine u tim za njega tako uzbudljivim i alarmantnim vijestima. Zar je već rođen suparnik prijestolja? Crkveni himan mu se pomalo ruga: “Sto dršćeš, kruti Irude – Od Kralja koji dolazi? – Ne, prijestolje ne otima – Tko rajski prijesto dariva” (Časoslov, Večernja Triju kraljeva).

I evo, svećenici se dobro razumiju u Pisma. “Oni mu odgovoriše: U Betlehemu Judejskome, jer ovako piše prorok (Mihej): “A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim, jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela” (Mt 2,5-6 = Mih 5,1).

Marija ga Djeva
čista porodi
i u jasle ona
njega položi.
Dostojno se ona
njemu poklanja
I s veseljem srca
svoga pozdravlja.

Umjeli su kazati Herodu, umjeli su naći i pokazati to mjesto Pisma drugima, ali – poći nisu umjeli. Ili nisu smjeli. Nije li u tom poruka: svima, ali dakako prije svega – svećenicima, ljudima (smijemo li reći) profesionalcima u Svetom pismu, teolozima… Prorok Izaija uspoređuje riječ Božju s kišom koja pada iz oblaka, iz visina, pa se natrag – isparena – vraća u oblake. Tako i Riječ Božja što silazi od Boga hoće da se k njemu vrati istom pošto oplodi zemlju: “Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah” (Iz 55,10-11). Kršćanin se stalno mora pitati kako je u njemu plodna Božja Riječ.

Vojvoda – Pastir

U ovoj pjesmi i opet nalazimo lijep naslov Isusov, tako snažno naglašen u pjevanju: Vojvoda. Iako naslov otprve zvuči ratnički, ustvari – ako ga razumijemo iz proroštva Mihejeva – taj je naslov pastirski. Mihej prorokuje, istina, novoga vladara, ali ne vladara-tiranina nego vladara-pastira. Mihejeva slika o Mesiji-Vladaru dozivlje onaj od najljepših psalama: “Gospod je pastir moj…” (Ps 22). “On pase svoje stado” pjeva jedna od najpoznatijih arija u Handelovu Mesiji.

Isus – Graditelj Crkve

“Isus dragi Davidova poroda”. I ovaj je stih biblijski označen. “Sin Davidov” je jedan od novozavjetnih Isusovih naslova, svečano istaknut u samom početku Matejeva Evanđelja: “Rodoslovlje Isusa Krista, Sina Davidova”. Evanđelistu je upravo stalo da pokaže Isusovo davidovsko porijeklo (Mt 1,1- 17). Taj se naslov nadovezuje na jedno od najstarijih mesijanskih proročanstava, na proročanstvo Natanovo (2 Sam 7,4-17). Kad je David, u odmakloj već dobi, naumio Gospodu sagraditi hram, dolazi k njemu Natan i poručuje mu volju Gospodnju. Gospodin neće da mu David gradi hram; previše je krvi prolio. To će biti djelo njegova sina.

Zdrav mi bio, Sinko
dragi, mileni.
Tu na slami plačeš
slab od studeni.
Ti si nada, spas
i sreća svijeta tog.
Ti si Sinak Oca
vječnog, pravi Bog.

Taj prorokovani sin-graditelj hrama u bližoj je proročkoj perspektivi Salomon koji je stvarno sagradio zidani, materijalni hram Jahvin na Sionu u Jeruzalemu. No, u daljnjoj perspektivi, to će biti djelo Davidova velikoga Sina, koji će u isto vrijeme biti i Sin Božji: “Ja ću njemu biti Otac, a on meni Sin” (2 Sam 7, 14). Proroštvo je naraslo u velik mesijanski navještaj što dosiže svoj najljepši izraz u Psalmu 2 i Psalmu 89. Novozavjetni pisci otkrivaju puni doseg toga proroštva: u njemu se naviješta, istina, Mesija kao sin Davidov po tijelu, ali i Sin Božji po božanstvu (usp. Rim 1,2-4). A hram koji je on podigao više nije zidani hram jeruzalemski nego – “hram njegova tijela”, u konačnici Crkva.

Tako stih “Isus dragi Davidova poroda” kao i sam Isusov naslov “Sin Davidov” prvenstveno ističe ljudsko porijeklo Isusovo, to jest da je on pravi čovjek. No u tom se naslovu – kako je stoljećima nabubrio u razmišljanja Božjega naroda i njegovih mesijanskih očekivanja – podjedno skriva vjera u Isusa Krista kao Sina Božjega i graditelja hrama, to jest utemeljitelja Crkve.

Hrvatske božićne uspavanke

U trećoj kitici pjesme O Betleme zapjevala je sama Marija Majka. Njezina je uspavanka puna slatkog majčinskog tepanja koje prerasta u vjernički zanos. Sretna Majka u vlastitu djetetu što “tu na slami plače slab od studeni” prepoznaje “nadu i spas i sreću svijeta tog” i puna pobožnosti pjeva: “Ti si Sinak Oca vječnog, pravi Bog!” I opet, Majka i prva klanjateljica. Dojilja i prva pobožnica. (…)

Tko pusti da ga pjesma ponese – i baš ova pjesma O Betleme – i njegov se osjećaj, od kitice kitici, penje do pune uzavrelosti, do vjeroispovjedna klicanja i pobožna tepanja. I na kraju sav onaj raspjevani narodni zbor naših božićnih polnoćki i poldanjica s Marijom pjeva njemu, i pjeva mu – našu pjesmu, pjesmu majčinski nježnu i vjernički pobožnu. I tako ta pjesma postaje iskaz zajedničkog udivljenja, radosti, odanosti – i ljudske i vjerničke “Ti si nada, spas i sreća svijeta tog, Ti si Sinak Oca vječnog, pravi Bog!”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Svijeta razveselitelj” fra Bonaventure Dude. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

https://www.youtube.com/watch?v=JmnlLmIUfek