Dragi Chestertone,

na ekranu talijanske televizije pojavljivao se proteklih mjeseci pater Brown, nepredvidivi svećenik-policajac. Tvoj tipičan lik. Šteta što se nisu pojavljivali profesor Lucifer i fra Mihovil. Rado bih pogledao kakvima si ih opisao u „Kugli i križu”, dok putuju zrakoplovom zasjevši jedan kraj drugoga. Korizma pored Karnevala.

U času kad je zrakoplov iznad londonske katedrale profesor izgovara tešku psovku protiv Križa.

„Razmišljam godi li ti ta psovka”, veli mu fratar, „Čuj ovu priču: već sam upoznao čovjeka poput tebe; i on je mrzio raspelo. Izbacio ga je iz svoje kuće, s vrata svoje žene, čak i sa slika; govorio je da je ružno, simbol barbarizma, protivno radosti i životu. Razbjesnio se još i više – jednoga se dana uzverao na crkveni toranj, otrgnuo križ s njega i bacio ga s visine.

Završio je tako što se ta mržnja pretvorila najprije u delirij, a zatim u mahnito ludilo. Jedne ljetne večeri se zaustavio pušeći lulu pred podugačkom ogradom. Nije treperilo nikakvo svjetlo, nije se micao ni list, ali je on vjerovao kako vidi tu dugu ogradu pretvorenu u postrojbu križeva spojenih jedan na drugi uz brijeg i niz dol. A onda, vrteći štapom, krene prema ogradi, kao da su ispred njega neprijateljske postrojbe. Cijelom dužinom ograde povadio je i polomio svaki kolac na koji je naišao. Mrzio je križ, a svaki je kolac za njega bio križ. Stigavši kući, opet je posvuda vidio križeve. Rastrgao je namještaj, založio vatru, a sutradan su njegov leš zatekli u rijeci.

U tom času profesor Lucifer pogleda starog fratra, grizući usne, pa mu reče: „Tu si priču izmislio!” „Da”, odgovori Mihovil, „sad sam je izmislio. No ona dobro iskazuje ono što činite ti i tvoji bezvjerni prijatelji. Počinjete lomljenjem križa, a skončavate razaranjem postojećeg svijeta.”

Fratrov je zaključak, koji je zapravo Tvoj, dragi Chestertone, valjan. Izbacite li Boga, što će ostati? U što će se ljudi pretvoriti? U kakvom ćemo to svijetu morati živjeti? „Ali to je svijet napretka”, čujem gdje se govori, „svijet boljitka!” Da, ali taj famozni napredak nije sve ono što se očekivalo: on sa sobom nosi i rakete, bakteriološko i atomsko naoružanje, neizbježno zagađenje, sve što – ne poduzme li se štogod navrijeme – prijeti čovječanstvu katastrofom.

Drugim riječima, napredak s ljudima koji se ljube, smatrajući jedni druge braćom i sinovima jedinoga Oca Boga može biti veličanstven. Napredak s ljudima koji u Bogu ne prepoznaju jedinoga Oca postaje trajna opasnost: bez usporednog ćudorednog procesa, unutarnjeg i osobnog, on – taj napredak — razvija doista najbrutalnije čovjekove taloge, pretvara ga u stroj kojim raspolažu strojevi, u broj koji manipulira brojevima, u „divljaka u deliriju” – rekao bi Papini – koji se umjesto toljagom može poslužiti neizmjernim snagama prirode i mehanike ne bi li udovoljio svojim grabežnim, razornim i razuzdanim porivima.

Znam: mnogi misle drugačije od Tebe i od mene. Misle da je religija tješiteljski san, da su je izmislili potlačeni zamišljajući drugačiji, nepostojeći svijet, u kojem će kasnije naći ono što im danas kradu tlačitelji. Upravo suprotno, na svoju su je korist ustrojili tlačitelji ne bi li još uvijek držali pod Čizmom potlačene te uspavali u njima onaj klasni nagon, koji bi ih bez religije potakao na borbu.

Suvišno je podsjećati na to kako je baš kršćanska religija doprinijela buđenju radničke svijesti uzdižući siromahe i najavljujući buduću pravednost. „Da”, odgovaraju, „kršćanstvo budi svijest siromaha, a onda je uspavljuje, propovijedajući strpljivost i nadomještajući klasnu borbu pouzdanjem u Boga i postupne reforme društva!”

Mnogi misle i da je Bog samo Religija. Takvi kanaliziraju nade i napore prema budućem i dalekom raju, otuđuju čovjeka i udaljavaju ga od zalaganja za bliski raj kojeg treba ostvariti ovdje na zemlji.

Suvišno je podsjećati ih da kršćanin, prema posljednjem Koncilu, baš zato što je kršćanin, mora osjetiti potrebu zauzeti se za poticanje napretka, opće dobro i društvenu promidžbu svih. „Preostaje”, vele, „da mislite na napredak za privremeni svijet, očekujući konačni raj koji neće doći. Mi hoćemo raj ovdje, kao nagradu za sve naše borbe. Već vidimo njegovu pojavu dok se vaš Bog teologa sekularizacije naziva „mrtvim”. Mi smo na strani Heinea, koji je zapisao: „Čuješ li zvono? Na koljena! To nose posljednju pomast Bogu na umoru!”

Dragi Chestertone, Ti i ja se također bacamo na koljena, ali pred Bogom koji je stvarniji nego ikad. Samo on doista može pružiti zadovoljavajući odgovor na ta tri problema koja su za svakoga najvažniji: Tko sam? Odakle dolazim? Kamo idem?

A što se tiče raja, kojega bi ljudi uživali na zemlji i samo na zemlji, a po okončanju famoznih „borbi” u bliskoj budućnosti htio bih da se čuje nekoga tko je bolji od mene i – ne zapostavljajući Tvoje zasluge – od Tebe – Dostojevskog.

Sigurno se sjećaš Ivana Karamazova. Bezbožac je, čak Đavolov prijatelj. Dakle, on protestira svom silinom bezbošca protiv raja postignutog zahvaljujući ubijanju, naporima, patnjama i mučeništvu nebrojenih naraštaja. Naši su potomci sretni zahvaljujući nesreći njihovih prethodnika! Oni su ti koji su se borili bez da zasluže svoj obrok radosti. Često su bili i bez utjehe, ne mogavši sagledati raj iz pakla kojim su prolazili. Nepregledna mnoštva ranjenih, žrtvovanih koji su neprestano služili kao podloga za rast budućih stabala života! „To je nemoguće!” veli Ivan, „Bila bi to nemilosrdna i čudovišna nepravda.”

I u pravu je.

Osjećaj pravde koji postoji u svakom čovjeku, koje god da je vjere, zahtijeva da učinjeno dobro ili podneseno zlo budu nagrađeni, da glad za životom (urođena svakom) bude zadovoljena. Gdje i kako, ako ne u drugom životu? A po kome, ako ne po Bogu? A po kojem Bogu, ako ne po onome o kojem je Franjo Saleški zapisao: „Ne bojte se probodenog Boga, koji vam ne želi nanijeti zlo, već ga zdušno ljubite, jer vam želi učiniti velika dobra!”

Ono protiv čega se mnogi bore nije pravi Bog, već pogrešna predodžba koju su o njemu stvorili: Bog koji štiti bogate, koji samo zahtijeva i prohtijeva, koji je jalan zbog našeg napredovanja u boljitku, koji odozgor neprestance uhodi naše grijehe ne bi li priuštio sebi zadovoljstvo da ih kažnjava!

Dragi Chestertone, Ti znaš da Bog nije takav, već da je pravedan i dobar istodobno, otac rasipnim sinovima koje ne želi jadne i bijedne, već velike, slobodne, kovače vlastite sudbine. Naš je Bog do te mjere zanemariv suparnik čovjeku da ga je htio za prijatelja, pozivajući ga da sudjeluje u božanskoj naravi i u vječnoj sreći. I nije istina da On od nas očekuje previše: naprotiv, zadovoljan je s malim, jer mu je znano da nemamo mnogo. Dragi Chestertone, ja sam iz uvjerenja uz Tebe: takvoga će Boga upoznavati i ljubiti sve veći broj ljudi. Ljubit će ga svi, čak i oni koji ga danas odbijaju ne zato što su zli (zar su bolji od nas dvojice!), već zato što ga gledaju s pogrešnog motrišta! Zar nastavljaju ne vjerovati u nj? A On odgovara: „No ja sam taj koji vjeruje u vas!”

Iz knjige “Pisma Ilustrissimi” pape Ivana Pavla I.

Izvor: Marulić (br. 6, 1993.) | Prijevod: Mato Lukin Markičić