Čovjek bi mogao pomisliti da život postaje neobično dosadan kad smo neprestano vezani uz Božju volju, naročito kad se ta volja proteže na sve životne detalje. Nikad više ne moći činiti što želimo!? Ali čovjek želi upravo slušati Boga i biti poslušan.

To postaje jasnije ako znademo da kod čovjeka treba razlikovati površinsku i dubinsku volju. Često poistovjećujemo njegovu volju s onim što je samo njezin površinski sloj, podređen sebičnosti. To je ona volja koja osluškuje sve proturječne poticaje i daje se voditi od onog zloglasnog para: “ovo volim – ono ne volim”. To je također volja koja je poslušna razumu u onoj mjeri u kojoj on sebično traži dobit i nadmoć. Dubinska volja, naprotiv, u službi je ljubavi. Ona se podudara s našom prirođenom težnjom za Bogom. Dubinska volja “hoće” Boga, struji prema njemu i u njemu nalazi svoje zadovoljstvo.

Kad se površinska volja iživljava, kad čini što hoće, može se uistinu steći dojam da se radi o slobodi. Ali takva sloboda dijeli površnost volje i više zaslužuje da se zove “ropstvo”, jer blokira dubinsku slobodu. Površinska i dubinska volja protive se jedna drugoj. “Jer tijelo žudi protiv duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugom protivi…” (Gal 5, 17) Čim pokušamo živjeti na razini dubinske volje, shvaćamo da tek tada postajemo potpuno i na ispravan način slobodni i koliko ćemo izgubiti ako nastavimo živjeti u skladu sa svojom površinskom voljom.

Sloboda i poslušnost nisu dakle suprotnosti. Sloboda je istinska kad nam daje mogućnost slušati Boga i prihvatiti njegovu volja “Sloboda je stanje gdje razum nije više vezan za nešto, nego može slijediti Božju volja” (Franjo Saleški) Sloboda je, naposljetku, sposobnost činiti ono za što smo stvoreni, sjediniti se s našim pravim bićem i tu pustiti korijenje. To je pitanje “biti ili ne biti” Ako si stvoren kao rijeka koja teče prema Boga onda budi rijeka. Ako si stvoren kao uho (“nego si mi uši otvorio” Ps 40,7), onda budi uho! Pokušaj da budeš nešto drugo nego što jesi, odvodi te od slobode u neku vrstu šizofrenije. Pavao uživa govoriti o slobodi za koju nas je Krist oslobodio, koja se sastoji u tome da budemo sluge Božje. (Rim 6, 22)

Postoji čudesan sklad između čovjekove prave slobode i Božje slobode. Onomu tko je slobodan (nevezan) Bog daje slobodu da čini što želi. Kad si slobodan od svih sputavanja i blokada, tada i Bog postaje slobodan da te ispuni kako on hoće i želi Ono što je dugo čekao, napokon može ostvariti. Kada se svi konci koji te sputavaju i vežu za stvari prerežu, Bog te može voditi k cilju svojim božanskim taktom. Ili da se poslužimo slikom Ivana od Križa: Kada su sva prozorska krila otvorena i svi zastori razmaknuti, može sunčano svjetlo ulaziti u predvorje srca i potpuno ga osvijetliti. Svjetlo želi svijetliti, vatra želi grijati. Naša sloboda daje Bogu slobodu.

Ako Bog, zahvaljujući čovjekovoj slobodi, postaje slobodan činiti s čovjekom što hoće, tada se sve vrijeme događaju iznenađujuće stvari. Ono što Bog čini uvijek je novo i originalno.

“Djelo je stalno isto”, piše de Caussade, “a svaki novi trenutak proizvodi novi rezultat. To će trajati vječno. To je stvorilo jednog Abela, jednog Nou, jednog Abrahama, koji su svi posve različiti. S Izakom je nastupilo nešto novo, Jakov ga ne ponavlja, a ni Josip Jakova. U Mojsija nema nikakve podudarnosti s njegovim precima. David i proroci nose drukčija obilježja nego patrijarsi. Svi su nadmašeni od Ivana Krstitelja. Isus kao prvorođenac nema sebi sličnoga… Duh Sveti uvijek je vodio njegovu savršenu dušu. Budući da je uvijek bila pod vodstvom Duha, nije trebala pitati prošli trenutak kako bi oblikovala sljedeći. Milost je zračila nad svim Isusovim trenucima, te su se oni oblikovali prema vječnim mislima što ih je Presveto Trojstvo skrilo u svoju tajnovitu i neprobojnu mudrost…

Sve proslavljene duše dobivaju svoj udio u tom Božjem životu. U svakoj od njih Krist oživljuje (uskrsava) na različit način. Život svakog sveca Kristov je život i jedno novo evanđelje. Obrazi su zaručnikovi kao gredice mirisnog bilja, kao cvijeće ugodno. (Usp. Pj 5, 13) Božansko djelo providnosti postaje vrtlar koji divno oblikuje gredice. Ni jedna gredica nije posve slična drugoj. Ne postoje dva posve podudarna cvijeta, ili posve slična, osim u vjernosti s kojom odgovaraju na Božje djelovanje.”

Bog ne treba tražiti neobične zadatke za čovjeka kako bi ga učinio jedinstvenim stvorenjem. Čovjek postaje originalan ispunjavajući svoje svakidašnje dužnosti. Svatko tko je iskreno pokušao živjeti u poslušnosti nadahnuću Duha, zna da i naizgled jednoličan život može i te kako biti ispunjen avanturama i uzbuđenjima. Nije li tako i s čovjekovom izvanjskom osobnošću? Svako lice ima dva oka, dva uha, jedan nos, jedna usta. Imali ičega jednoličnijeg od toga, a ipak – kakve li raznolikosti! Različitost je tako golema da nam je vrlo neobično kad dva čovjeka “sliče” jedan drugom.

Sada razumijemo zašto može biti opasno čitati životopise svetaca, ako to činimo s namjerom da ih nasljedujemo do u tančine. Životopisi svetaca trebali bi nas nadahnuti da poželimo uvijek živjeti u posvemašnjoj poslušnosti, predanosti i otvorenosti novim poticajima Duha. Očaravajuće je vidjeti što Bog može učiniti s čovjekom spremnim slijediti Jaganjca kamo god pođe. (Otk 14,4) Ali je važno znati da je Jaganjac potpuno “nepredvidljiv” i da svakom čovjeku pronalazi novi, iznenađujući smjer putovanja.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Moj život u Tvojim rukama” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823.