Bog se ponizuje jer je toliko zaljubljen u svoje djelo – u čovjeka – da se ne može od njega udaljiti. Grešnici smo, treba nas popravljati, ponekad i malo žešćim zahvatima, ali njegovo praštanje i njegovo milosrđe uvijek će se iznova pokazati zato što mu je drago biti nježan prema nama i voli kada možemo počinuti u njemu. Prvi razlog za našu radost jest blizina Gospodina koji nas prihvaća i ljubi nas. Na to je mislio Pavao kad je pisao kršćanima u Filipima: “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!” (Fil 4,4-5). Božja blizina započinje stvaranjem čovjeka s kojim odmah počinje razgovarati. Još nije posrijedi čarolija: Bog stvori čovjeka i onda ga ostavi. Ne: s njim razgovara. To je nešto ljudsko: spušta se da bi razgovarao, i prije i poslije grijeha; potom ovaj razgovor postaje povijest naroda kojemu kaže: hajde, hajde naprijed!, sve dok s utjelovljenjem ne dođe do punine. Istina, za mnoge je ljude utjelovljenje sablazan. No spomenuti francuski pisac, Malègue, reče upravo ovo: za njega bi prava sablazan bila da Bog nije postao Kristom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vjerujem, vjerujemo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.