Povijest o Tobiji i Sari povezana je s jednim od arkanđela – Rafaelom. Ukazanju arkanđela prethodi obično razdoblje velikih briga, trpljenja, zbunjenosti, zamračenja, koja vode do nutarnjeg rasta i promjene u novoga čovjeka, slobodnog i sretnog, nalik Kristu. Kada je riječ o Rafaelovu poslanju dvjema obiteljima koje su živjele u progonstvu, Sveto pismo govori da su proživljavale grozne poteškoće. Rafael svakako pomaže obiteljima da izađu iz tih poteškoća i da sve završi happy endom, ali ne treba zaboraviti da su upravo velike poteškoće prethodile arkanđelovu dolasku. Trpljenje i oslobođenje su etape neobično brzog sazrijevanja u vjeri.

Ova usporedba koju ću sada iznijeti može se mnogima učiniti nezgodnom, ali zar nismo i mi ponekad poput magarca koji se vuče kući, noseći na leđima svoga gospodara? Što je bliže kući, to sporije ide. Na kraju postaje toliko spor da se dolazak do cilja čini gotovo neostvarivim. Gospodar ga požuruje šibom, magarac trpi no ipak požuruje, počne trčati i odjednom postaje radostan jer na vidiku raspoznaje već dobro znanu štalu. Odjednom magarac sam, bez da ga netko goni, trči prečacima, te put za koji bi mu inače trebalo sedam sati, prevali za tri i pol sata. Svatko voli brže doći do cilja, brže doći kući, biti na cilju prije, nego, kasnije. Prisutnost arkanđela je kao svojevrsna „šiba“ koja čini da ubrzamo na putu koji vodi do vječnoga cilja i brže sazrijevamo u vjeri. Na taj način skraćujemo sebi put prema Nebu.

Primijetili ste da, kada se pojavljuje arkanđeo Gabrijel, prorok Danijel, isto kao i Marija, prolazi kroz životne poteškoće, a povijest se ubrzava. U slučaju Marije, koja ide žurno preko planina, k Elizabeti (uzbrdo!), to je posebna žurba jer dolazi žurno onaj prema kojemu se jako polako upućivalo čovječanstvo – Krist. O Njemu piše u Otkrivenju: „I rodi muško, sina koji će vladati nad svim narodima željeznim žezlom. Njezino dijete bi uzeto k Bogu i njegovu prijestolju“ (Otk 12,5). Ovdje je govor o Kristu koji „tjera“ cijelo čovječanstvo šibom riječi Božje. Bijeg ljudi postao je prebrz i to se simbolički može vidjeti u užurbanom Marijinu hodu do Elizabete. Pokušajmo zamisliti malo dijete koje se razvija dvanaest godina normalnim procesom rasta. Razvija se umno, psihički, duhovno, fizički kao i druga djeca, bez ikakvih odstupanja. No, zamislimo si jedno drugo malo dijete koje jedne noći u svim tim etapama rasta i razvoja sazrije toliko, da kad se probudi, vidi da njegova osobnost odgovara dvadeset jednogodišnjem muškarcu. Tako nagao skok vrijednosti, sigurno bi sa sobom donio velike probleme i bol, ali uštedio bi puno godina teškog sazrijevanja. Takva noć mogla bi nam se činiti noćnom morom, ali da je sretno prošla ostali bismo lijepo iznenađeni svojim znanjem, psihičkom ravnotežom, izgledom ili duhovnošću. Takva noć bila bi poput arkanđela. Arkanđeo je u tvom životu upravo to: noć, crni oblak, pritisak… poslije kojih fantastično preskačeš nekoliko godina naprijed u svojoj težnji za Nebom. Ovo je kao skok izvan prostora.

Pogledajmo na trenutak najvećeg od svih arkanđela, Mihaela. Njegova prisutnost također je povezana s velikim pritiskom, borbom i preobrazbom. Kod proroka Daniela u 12. poglavlju jasno piše: „U ono vrijeme podići će se Mihael, veliki knez anđeo, koji zaštićuje sinove tvoga naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe, kakve nije bilo nikada, otkako je naroda, do onoga vremena. Ali će se tvoj narod spasiti u ono vrijeme, svi koji se nađu zapisani u knjizi. Mnogi od onih koji spavaju u zemaljskom prahu, probudit će se: jedni za vječni život, drugi za vječnu sramotu i prijekor. Pobožni će sjati kao sjajno nebo, i oni koji su mnoge privodili k pravednosti kao zvijezde u sve vjekove“ (Dn 12,1-3).

U tekstu se govori o tri kategorije ljudi koji na „opipljiv“ način proživljavaju njegov silazak s nebesa. Možda su uostalom to sve isti ljudi, ali u tri etape sazrijevanja prema spasenju:

⦁ oni koji snivaju u prahu zemlje probudit će se, a probuditi se iz praha znači osloboditi se grijeha; jer prah je „hrana“ zmije, sotone (usp. Post 3,14-6).
⦁ umnici će svijetliti kao zvijezde na mračnome nebu; pronaći sebe u zvijezdama znači pronaći svoje mjesto na Nebu, otkriti svoj poziv – mudrost (usp. Post 15,5).
⦁ oni koji će druge učiti pravednosti; to su sveti ljudi. Treba nadodati da se pravednost u biblijskom jeziku poistovjećuje sa svetošću. Čini se da nitko nema pravo učiti o pravednosti tko sam nije prošao prve dvije etape. Vjerojatno je prva etapa kraća dva puta od druge, a treća u pola kraća: dva vremena i pola vremena! Proročanstvo završava vizijom u kojoj Daniel čuje čudne riječi: „Ovo će se sve ispuniti poslije jednog vremena, dva vremena i pola vremena…“ (Dn 12,7). Slijed protoka vremena će se promijeniti. Kad se pojavi Mihael, vrijeme će se naglo ubrzati a i događaji u povijesti čovječanstva odvijat će se nesrazmjerno. Vrijeme će juriti iznimnom brzinom. Bit će to intenzivno vrijeme. U vrijeme jednoga razdoblja toliko će se toga zbiti koliko se obično događa u vrijeme dva slična razdoblja. Događaji će nositi u sebi snažan sažetak povijesti. Taj „sažetak“ to je nova „polovina vremena“. Očekivanje spasenja bit će skraćeno. U vrijeme pojave Mihaela dogodit će se dva puta više događaja, ali sve će to trajati dva puta kraće. Dva puta više toga će se preživjeti (dva vremena) i dva puta će biti skraćen put prema cilju (polovina vremena). Dakle, bit će to takva vremena u kojima će biti puno događaja i iskušenja, ali će biti jako skraćeno iščekivanje spasenja. Takvo Mihaelovo djelovanje poremetit će normalan tijek događanja. Onaj koji uništava napast će s duplo većom snagom, jer će shvatiti da njegovo vrijeme prolazi, a u konačnici, njegovo svrgnuće pokazat će se brže nego bi se to moglo očekivati.

Upravo tako bilo je s Tobijom i Sarom. Oboje, prije nego su se upoznali, proživljavali su životni očaj. U trenutku kad se pojavio Rafael, strahovi su se još više pojačali. Paradoksalno, upravo to gomilanje tjeskobe i straha, pokazalo se najboljom klimom za ozdravljenje i oslobođenje. Tobija se jako bojao susreta sa Sarom, jer je čuo da su svi muškarci, koji su se pokušali vjenčati s njom, umrli, a sama se Sara čak namjeravala ubiti. Jedino očekivanje koje Bog ima prema nama u vrijeme djelovanja arkanđela je pokazati odvažnost da se izađe ususret drugom čovjeku, makar u tom trenutku umirali od straha i sumnji. Zbog toga Tobija odlučuje, ne samo krenuti ususret Sari, nego se i s njom vjenčati, a Sara ne bježi, ne sumnja i ne tuguje. Snagu za takvu odluku oboje su dobili u molitvi. Zahvaljujući molitvi preživjeli su to što ne bi inače mogli preživjeti u normalnom životu. Molitva omogućuje čovjeku nadvladati smrtni strah, pun demonske prisutnosti što bez molitve ne bi bilo moguće. Oboje su bili jako ovisni o svojim obiteljima i što je važno naglasiti, emocionalno bolesnim obiteljima. Zanimljivo je da Pismo govori o molitvi Sare i o molitvi Tobijina oca, zato što sin postaje zreo za molitvu tek nakon putovanja koje Sveto pismo „mjeri“ noćima, a to znači u razdobljima mraka (usp. Tob 6,1; 6,11; 6,13b; 6,13g; 6,14; 6, 7,1; 8,8).

Mladi Tobija morao je sazreti za brak sa Sarom kroz to putovanje i u svemu slušajući Rafaela, jer njegov otac bijaše slijep i nije mogao sina učiti o ljubavi. Sljepoća staroga Tobije usporediva je i s Izakovom sljepoćom kada Jakov krade ocu blagoslov i – bježeći od kuće – put ga uskoro nanese na mjesto gdje se pred njim otvorilo nebo i vidio je anđela i ljestve koje su vodile u Nebo.

Imamo ovdje dvostruku simboliku sljepoće: prikaz sljepoće Staroga zavjeta, ali i sliku sljepoće u egzistencijalnom smislu – sljepoću svakog roditelja koji nije u stanju darovati svoje dijete emocionalnom i duhovnom zrelošću. Sin Tobija potpuno je ovisan o roditeljima, pogotovo o ocu. Tek prekid s obitelji i odlazak na put omogućuje mu da dođe do punine nutarnje zrelosti. Obje obitelji žive u nekom zadahu smrti i umiranja. Tobija pokapa mrtve i to što radi spominje se čak sedam puta. Sara pak, gubi sedam muževa, a svaki od njih umire za prve bračne noći. Do dana današnjega kod primitivnih kultura, vjenčanju prethodi bezbroj rituala koja imaju za cilj odagnati utjecaj zlih duhova od mladenaca. Kod planinskog plemena Berbera, prije vjenčanja majka boja bojom noge svoje kćeri, jer kako vjeruje narod Ait-Hadidu, taj postupak tjera od nje zle duhove koji se zovu džini. Nakon toga je blagoslivlje ljubeći koljena svoje kćeri, a potom mora biti na leđima odnesena u kuću budućega muža. Tamo je neka od rođakinja, kako demoni ne bi imali kakav dodir s njom preko dodira sa zemljom. Vjenčanje – to je novi život, početak jednoga novog života, i zbog toga u tom vremenu zlo ne smije imati nikakav utjecaj, a prvenstveno ne duh smrti. U obiteljima Tobije i Sare istodobno vlada mrtvačka klima. U obje kuće osjeća se jaka prisutnost smrti. Kako izići iz tog začaranog kruga umiranja? Pojavljuje se Rafael! On vodi mladog Tobiju do Sare. Ovo je putovanje puno straha i sumnje, putovanje kroz mrak i u mraku. Prije nego Sara i Tobija uranjaju u molitvu Sara živi u strahu i ne očekuje ništa dobro, a Tobija gubi vid, svjetlo koje rasvjetljuje njegov život. Mlada djevojka zamire u tuzi i samoći, a stari čovjek živi kao mrtav – ne vidi ništa. Oboje su izvana deformirani, makar u nutrini bijahu iskreni i vjerni Bogu.

Jedne sam večeri propovijedao i govorio o ženama koje su izgubile muža: dva, tri, četiri… U klupi preko puta meni, sjedila je tridesetogodišnja žena koja je naglo pokrila lice rukama. Nisam odmah znao zašto je to učinila. Nastavio sam govoriti o tome da nije Isusa Krista i Njegove ljubavi koja se ne može ni sa čim usporediti, koja je beskonačno ljepša od često vulgarnih i primitivnih postupaka mnogih nedostojnih muževa, uistinu bi život bio neizdrživ. Puno žena se ne bi moglo zaustaviti pred iskušenjem koje je dotaklo i Saru: pred samoubojstvom. Istovremeno, ono što omogućuje mnogim ženama preživjeti neuspjeli brak, ili gubitak vjere u uspješnu vezu, ili čak smisao života, to je upravo vjera u ljubav Isusa Krista – Novog Tobiju! Sjećam se da sam govorio dosta uvjerljivo. Osjećao sam kako me Duh požurivao da ne posustanem i s iznenađenjem sam pratio kako su riječi same navirale na moja usta i prosipale se kao zrna iz tobolca. Poslije svete mise, u sakristiju je došla k meni ta žena i mirnim glasom zamolila za razgovor. Kada smo ostali sami, bojeći se pogledati mi ravno u oči, drhtavim glasom je rekla: „Ja sam ta Sara. Shvatila sam danas, kada sam slušala vašu propovijed da možda nikada neću uspjeti zavoljeti nekoga, ali od ovoga trenutka čekam NEKOGA tko će mi to sve nadoknaditi. Oče, znate o kome govorim? Imam na umu Isusa! Vjerujem da će mi Isus dati bezgranično više ljubavi i svoje prisutnosti nego ijedan muškarac.“

Možda nisam uspio doslovno prenijeti njene riječi, ali to je bio njihov smisao. Ne znam također ni je li uistinu vjerovala u to što je govorila ili je samo željela vjerovati – najvažnije je da je u njoj zatitrala nada. Francis MacNutt je rekao: „Moja vjera je vjera u Boga a ne u moju vlastitu snagu.“

Ne bismo se trebali iscrpljivati pitanjem o apsolutnoj vjeri, nego se koncentrirati na to, da je Onaj u koga vjerujemo i kome vjerujemo apsolutno učinkovit!

Još iste one večeri, kada sam razgovarao u sakristiji sa ženom koja je pronašla sebe u osobi biblijske Sare, shvatio sam kako nas Bog silno želi spasiti od očaja i besmisla još ovdje na zemlji! Eto, na „skromnoj“ svetoj misi, u skromnoj crkvi, sjedila je skromna žena koja je mislila da je nitko ne vidi, nitko čak ni ne sluti kakvu borbu vodi u svom srcu. Sjedila je nedaleko mene kao neuspješna slika čovjeka. Bila je bačena kao list papira s nedovršenim crtežom. Stvarno nitko ne zna što se događa u takvome srcu, osim Boga koji je nagnao mene da ponavljam par istih riječi i po nekoliko puta, samo zato da netko drugi, tko smatra da je imao potpuno promašen život, može izići iz crkve s nadom u srcu. Isus često puta zapravo želi da shvatimo, kako je raspad našega sistema, načina razmišljanja, nešto sasvim prirodno i dobro, a neuspjeh brojnih životnih nastojanja potreban i normalan da otkrijemo upravo ono što je On sam za nas sagradio: građevinu vječnoga života! Tko od nas ne zna prispodobu o dvjema kućama od kojih je jedna bila izgrađena na pijesku, a druga na stijeni? Obje kuće zahvatilo je nevrijeme, vjetrovi i kiše. Kao da je jedna bila skrivena u drugoj a nevrijeme koje je razrušilo prvu od ovih kuća otkrilo je istovremeno drugu koja je stajala na stijeni. Upravo je tako u životu: nešto nam se raspada i ruši, no, kada se prašina slegne da pokrije tužne ruine, odjednom počnemo primjećivati skicu nove i neuništive zgrade koja doseže nebo (usp. Mt 7,21-27).

Sarina molitva

I raskrilivši ruke kraj prozora, pomoli se ovako: “Blagoslovljen, Bože milosrđa, i blagoslovljeno tvoje Ime navijeke! Blagoslivljaju te sva tvoja djela zauvijek. Obraćam, Gospode, lice svoje k tebi i oči upirem u te. Zapovijedi, Gospode, da pođem s ove zemlje i da više nikada ne čujem one uvrede.  Ti znaš, Gospode, da sam čista od svakoga grijeha s čovjekom i da nisam uprljala ime svoje, ni ime oca svojega u zemlji sužanjstva. Jedina sam kći u oca, nema on drugoga djeteta koje bi ga naslijedilo, niti kakva brata blizu, niti rođaka koga bih čekala. Sedam sam muževa već izgubila: ta čemu bih još živjela? Ne želiš li mi smrt udijeliti, svrni onda pogled na me i smiluj se da nikad više ne čujem onih uvreda.” (Tob 3, 11-15)

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.