Kristov učenik Toma nije povjerovao kad su mu drugi učenici rekli da su vidjeli uskrslog Učitelja: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ (Iv 20, 25). I naravno, čovječanstvo stoljećima ponavlja iste ove riječi. Nije li na tom istom „vidjeti, dodirnuti, provjeriti“ utemeljena čitava znanost, čitavo znanje? Ne temelje li ljudi na tome sve svoje teorije i ideologije? A Krist od nas zahtijeva nešto ne samo nemoguće, nego, reklo bi se, i pogrešno: Blaženi koji ne vidješe – veli on – a vjeruju (Iv 20, 29).

Kako to – ne vidjeti, a vjerovati? I to u što: ne samo u postojanje nekakvog višeg, duhovnog bića, Boga, ne samo u dobro, pravdu, čovječnost, ne! Nego u uskrsnuće od mrtvih, u tu nečuvenu radosnu vijest koja se ne uklapa ni u kakve okvire, radosnu vijest kojom kršćanstvo živi, koja predstavlja svu njegovu bit. „Krist uskrsnu!“ Gdje naći toliku vjeru? Zar čovjek sebe može natjerati da povjeruje u tako nešto? I zato sa žalošću ili s ljutnjom okreće leđa nemogućem zahtjevu i vraća se svojim jasnim i jednostavnim: vidjeti, dodirnuti, osjetiti, provjeriti…

Ali nešto je tu čudno: ma koliko čovjek gledao, provjeravao, dodirivao, konačna istina koju on traži svejedno ostaje neuhvatljiva i tajanstvena kao i prije. I ne samo konačna istina, nego i najobičnija, svakodnevna stvarnost. Čovjek je, reklo bi se, definirao pravdu, ali pravde na zemlji nema. Na zemlji, kao i prije, vladaju samovolja, nasilje, surovost i laž. Sloboda? Ali gdje je sloboda? Ljudi koji tvrde da donose istinsku, sveobuhvatnu, „znanstveno utemeljenu“ sreću – ti ljudi su pred našim očima upropastili živote milijunima drugih ljudi po logorima i sve to u ime „sreće“, „pravde“, „slobode“! Ne smanjuje se, nego je sve veći strah i ugnjetavanje ne jenjava, nego je sve snažnija mržnja u svijetu, ne nestaje, nego se sve više umnožava nesreća. Oni su vidjeli, provjerili, dodirnuli, sve su proračunali, sve su proanalizirali, u svojim znanstvenim laboratorijima i kabinetima su stvorili najznanstveniju, najprovjereniju teoriju sreće, međutim, u praksi se ispostavlja da ta teorija nije u stanju pruži čak ni najsitniju, običnu, realnu, svakodnevnu sreću, ni najjednostavniju, najneposredniju, živu radost, nego samo zahtijeva nove i nove žrtve, nove patnje, samo širi more mržnje, progona i zla.

A Uskrs i nakon toliko stoljeća pruža i tu sreću i tu radost. Da, mi nismo vidjeli, mi ne možemo provjeriti, dodirnuti. Ali priđite crkvi u uskršnjoj noći, osmotrite lica obasjana titravim plamenom svijeća, oslušnite to iščekivanje, taj postupni, ali nesumnjivi rast radosti. U tami odjekuje: „Krist uskrsnu!“, prolama se odgovor tisuća glasova: „Uistinu uskrsnu!“, otvaraju se vrata crkve, izlijeva se svjetlost, pali se, razgorijeva se, sja radost kakva se ne može iskusiti nigdje i nikada osim tu, u tom trenutku. „Blistaj se, raduj se!“ – otkud ove riječi, otkud ovaj uzvik, ovo slavlje i radost, otkud ova nesumnjiva sreća, nesumnjivo znanje? Uistinu, blaženi koji me ne vide, a vjerovaše. Zapravo, ovdje je sve dokazano i provjereno: dođite, dodirnite, povjerujte, osjetite i vi, malovjerni skeptici, slijepe vođe slijepih!

Nevjerni Toma – tako Crkva naziva apostola koji je posumnjao. I koliko je samo važno što ga se sjeća, što nas na njega podsjeća odmah nakon Uskrsa, iduće nedjelje, koja se tako i zove – Tomina. Naravno, to sjećanje i podsjećanje se ne odnosi samo na Tomu, nego na samog čovjeka, na svakog čovjeka i na čitavo čovječanstvo. Bože moj, u kakvu je pustinju straha, besmisla i patnje zalutalo čovječanstvo i pored svog „progresa“ i pored svoje sintetičke „sreće“! Stiglo je do Mjeseca, svladalo je prostor, osvojilo prirodu… Ali nema, čini se, u Svetom pismu drugih riječi koje tako dobro opisuju stanje u kojemu se nalazi svijet, kao ove: „Sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“ (Rim 8, 22). Upravo uzdiše i tuguje i u tom mučenju mrzi, u toj pomrčini istrebljuje samu sebe, boji se, ubija i umire i drži se za praznu, besmislenu oholost: „Ako ne vidim neću vjerovati“.

Ali Krist se sažalio nad Tomom, prišao mu i rekao: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ (Iv 20, 27). I Toma je pao pred njim na koljena i uzviknuo: Gospodin moj i Bog moj! (Iv 20, 28). Umrla je u njemu oholost, samouvjerenost, samodostatnost, koja je govorila: „Nisam ja kao vi, nitko mene ne može prevariti!“ Povjerovao je, prepustio se i istog trenutka stekao onu slobodu i radost, onu sreću i znanje, zarad kojih upravo i nije vjerovao, očekujući dokaze.

U ove uskršnje dane pred nama su dva lika: lik uskrslog Krista i lik nevjernog Tome. Iz jednog sja i obasjava nas radost i sreća, iz drugog mučenje i nepovjerenje. Koga ćemo odabrati, komu ćemo poći, komu ćemo od njih dvojice povjerovati? Jedan nas kroz svu povijest čovječanstva obasjava neprekidnom zrakom uskršnje svjetlosti, uskršnje radosti, drugi nam šalje tamu i mučenje nevere i sumnje. Mi zapravo i sada možemo provjeriti, dodirnuti i vidjeti, jer ta radost je među nama, ovdje i sada, baš kao i mučenje. Što ćemo, dakle, odabrati, što ćemo zaželjeti, što ćemo ugledati? Možda još uvijek nije kasno uzviknuti, ne samo ustima, nego cijelim svojim bićem, ono što je uzviknuo nevjerni Toma kad je konačno progledao: Gospodin moj i Bog moj! A zatim mu se i pokloniti, kao što dalje stoji u Evanđelju.

Izvor: Govori na Radiju Sloboda | Priredio: Miodrag Vojvodić

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.