„Voli me nježno” (Love Me Tender), pjevušio je Elvis Presley u jednoj od svojih najpoznatijih pjesama, iz 1956. godine. Što je god bilo inspiracijom za taj bezvremeni klasik, ona je odjek drugoga poziva proroka Miheja u Svetome pismu, koji nam kaže: „[…] činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” (Mih 6,8).

Voljeti nježno uvijek je povezano s pravdom, budući da je to zahtjev pravde. Nužno je održati tu ravnotežu između pravde i milosrđa kako bismo izbjegli pretjeran naglasak na jedno nauštrb drugoga. Mnogima od nas draže je milosrđe nego pravda. Milosrđe se čini blažim i ljepšim, a pravda se čini grubljom i oštrijom, no nikada ne smijemo ići u kompromise ni u jednome niti u drugome. Riječima svete Katarine Sijenske: „Kada bi pravda bila bez milosrđa, sastala bi se s tamom okrutnosti, i postala bi nepravdom, a ne pravdom.” (pismo papi Urbanu IV.) Pravda sama po sebi nije dovoljna. Ona mora biti otvorena dubljoj sili, a ta je sila – ljubav.

Svi ljudi, bilo da vjeruju u Boga ili ne, imaju duboku potrebu voljeti i biti voljeni. To je jedna istina oko koje se svi slažemo, i zato je ona most koji nas povezuje sa svima. Čak i kada nam je teško sa svojim prijateljima i članovima obitelji razgovarati o vjeri, ljubav je uvijek put u dublji razgovor. Nedavno mi je jedna gospođa iz moje župe ispričala kako joj je teško govoriti o Bogu i vjeri sa svojom djecom i unučadi. Kao odgovor sam joj jednostavno prenio savjet koji sam i sâm nekada dobio: „Recite im što volite.” To je evangelizacija – govoriti ljudima što volimo. Pogledajte svetoga Petra kada je imao svoju prvu propovijed, poslije Duhova – nije mogao a da ne govori ljudima o Onome koga voli (Dj 2,14-39).

Poput pravde, ljubav počinje s Bogom, koji je ljubav. Riječima svetoga Ivana evanđelista: „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.” (1 Iv 4,16) Prvi kršćani povjerovali su u to jer je bilo objavljeno u životu Isusa iz Nazareta. U Kristu su se Božja vjernost i milosrđe iz Staroga zavjeta ponovno objavili. I opet to najbolje sažima sveti Ivan: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” (Iv 3,16) Isusova smrt na križu otkrila je ne samo Božji sud svijetu, nego i njegovo milosrđe, koje se izlilo iz njegova ranjenoga boka.

Ljubav nije sentimentalan osjećaj – ona nas šalje na naše poslanje. 

One noći prije nego što je umro, Isus nam je ostavio veliku evanđeosku zapovijed: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.” (Iv 13,34) Tražio je da dajemo sebe u ljubavi, kao što je on činio za nas. Iz Gospodinovih riječi vidi se da je ljubav ono što činimo, a ne samo nešto što osjećamo. U našoj današnjoj kulturi čujemo da ljudi traže ljubav i pronalaze ljubav. No za sljedbenike Kristove ljubav nije nešto što pronađemo, ili osjećaj kojega imamo. Poput pravde, ljubav je nešto što činimo. Ljubav je „htjeti dobro drugoga”.

No zapovijed voljeti nije hladna zapovijed koju daje nadređeni časnik. Zapovijed voljeti uvijek je u skladu s mjerom „kako sam ja ljubio vas”. A kako je Isus nas ljubio? Prvi je on ljubio nas, i dao je ništa manje od samoga sebe. Za nas ljubav prema Bogu uvijek dolazi prva. To je ono što je papa Franjo nazvao „primatom milosti” (apostolska pobudnica Evangelii Gaudium – Radost Evanđelja). Prije nego što se od nas zatraži da kažemo ili učinimo nešto, osobna ljubav prema Bogu dolazi prva. Riječima iz Ivanove prve poslanice: „[…]  on nas prije uzljubi.” (1 Iv 4,19) U Kristu mi razmatramo ljubav Božju, koja je bila prva, i koju susrećemo kao milosrđe koje preobražava. Tu je ljubav koja je bila u potpunosti otkrivena na križu na Kalvariji, kada je bila podignuta i uzvišena, i ona i danas nastavlja mnoge ljude privlačiti k sebi. Ovdje je ljubav koja se ponovno uprisutnjuje svakoga puta kada slavimo Euharistiju, gdje Krist u ljubavi daje sebe nama, potpuno i bez zadrške. A jedino razmatranjem te božanske ljubavi mi se možemo nadati da ćemo jednako ljubiti.

Ljubav Božja uvijek nas pokreće. Kada se s njom susretnemo, ona nas protresa i poziva nas da izađemo iz svojih „zona ugode”. Ljubav nije sentimentalan osjećaj  – ona nas šalje na naše poslanje. Šalje nas pomagati siromašnima, tražiti pravdu, i služiti zajedničkome dobru. Ljubav polaže pravo na nas, i šalje nas ondje gdje Bog želi da budemo.

Na kraju, iz Mihejevih riječi vidimo da trebamo voljeti nježno – milosrdno. Pogledajmo ponovno Gospodina Isusa. On je ljude ljubio nježno. Njihove su ga potrebe duboko dirale. Kada je prvi put susreo Petra, kaže nam se kako „Isus ga pogleda” (Iv 1,42), kao da je gledao ravno u njegovu dušu. Učinio je isto nakon što ga je Petar tri puta izdao (Lk 22,61). Kada je rekao bogatome mladiću da ga slijedi, kaže nam se: „Isus ga nato pogleda, zavoli ga […]” (Mk 10,21). Kada je Isus vidio pogreb mladića koji je bio majčin sin jedinac, Gospodinu „sažali […] se nad njom” (Lk 7,12-13). Kada je vidio mnoštvo, sažalio se na njih „jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira” (Mt 9,36). Za Gospodina je ljubav bila nešto što je proistjecalo iz njegova srca. Nije to bilo samo nešto što je dolazilo iz njegove glave, nego iz njegove nutrine. Nježna ljubav povezuje se s trpljenjem drugoga, i omogućava nam trpjeti s njime. Zato i mi moramo ostati blizu Isusa i ljubiti nježno, poput njega.

Zato papa Franjo još od stupanja na svoju službu prije više od 10 godina prelijepo govori o naravi Božjega milosrđa kao nježnosti same. To je ljubav koja se ne boji emocija, i zna kako plakati. U dirljivome citatu iz apostolske pobudnice „Christus Vivit – Krist živi”, upućene mladima, on piše:

„Mi koji smo imali relativno udoban život ne znamo kako plakati. Neke se stvarnosti u životu vide jedino očima opranima suzama. Volio bih da svatko od vas sebi postavi sljedeće pitanje: ‘Mogu li plakati? Mogu li plakati kada vidim dijete koje je izgladnjelo, drogirano ili na ulici, beskućnik, napušteno, zlostavljano, ili izrabljivano od strane društva kao rob?’” (CV 76)

Ljubiti nježno također je povezano s dobrotom. Snaga ljudske dobrote podcjenjuje se u onome što može učiniti i kako može dirnuti srca. Kao svećenik sam to uvijek iznova viđao kada bi dobrota koju pokažete nekome tko je star, bolestan, ili u nevolji dirnula ne samo samu tu osobu, nego bi  se dojmila i njihovih roditelja, obitelji i djece.

Čak i kada bi naše društvo preko noći postalo savršenim, i dalje bi postojala velika potreba za ljubavlju – potreba ljudi da znaju da je drugima stalo, i da nikada nismo sami. Naša je molitva danas izrečena riječima Maloga cvijeta, svete Terezije iz Lisieuxa, koja je jednom prilikom napisala o Isusu: „Ne razumijem duše koje se boje tako nježnoga prijatelja” (Pismo 226), i molila da bude „ljubavi u srcu Crkve”. Neka Duh Sveti, duh nježne ljubavi, raspiri u plamen dar Božje prisutnosti u nama, kako bismo mogli ljubiti ne samo poput Isusa, nego i s njime. I molimo da mognemo ljubiti svakoga i sve u Njegovu Imenu. 

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.