Brojne su redovnice mnogo puta na svojoj koži osjetile da njihova rodbina ima u potpunosti krivu sliku njihova načina života. One se svojevoljno opredjeljuju za siromaštvo, one žele takav način života.

A onda je njihova rodbina zabrinuta za ovo ili ono pa im ponekad, u dobroj namjeri, poklone neke predmete koji su im suvišni. Na primjer, mobitel.

Danas nije lako živjeti bez mobitela. To je tužno, ali istinito. I redovnice imaju svoje poslove, pa i fakultet, što znači da, primjerice, trebaju primati različite poruke od šefova, profesora i kolega, to se jednostavno podrazumijeva. I redovnice trebaju plaćati račune, zvati bližnje… Imaju čak i društvene mreže. I zato je i njima mobitel zaista potreban.

Ali, što onda rodbina učini? Umjesto da kupe neki jednostavan mobitel – dobar, ali ne preskup – oni žele najbolje za svoju tetu, sestru, kćer, nećakinju… I onda uđu u trgovinu i traže najbolje, skoro pa ne pitaju za cijenu.

I što da sada kaže jedna redovnica koja otvara poklon pred rodbinom, oni se smješkaju veselo iščekujući pozitivnu reakciju, a njoj pomalo i pozli vidjevši što je dobila za rođendan ili Božić ili neku sličnu prigodu jer zna da je taj mobitel pet puta skuplji nego što bi ga ona bila spremna platiti. Da su pitali, mogli su kupiti nešto što je sestrama potrebno, npr. novu kosilicu. A uz to joj takav mobitel, kojim će se samo hvaliti okolo, i ne treba.

S druge strane, također je istina da one takve poklone rijetko odbijaju. Često se opravdavaju da nigdje nije zapisano što to točno zavjet siromaštva podrazumijeva. Ali, iako vjerojatno ponekoj redovnici i odgovara što je dobila skupi mobitel na dar (što nikako nije pohvalno), većini se to i ne sviđa. Ipak ga ne odbijaju jer ne žele povrijediti rodbinu.

Sestra Beba također je imala mobitel. Imala ga je već poprilično dugo vremena, to je bio onaj mobitel na preklop, s tipkama i malom antenom. Bio joj je sasvim dovoljan, naučila se na njega zvati i pisati poruke. Dobro joj je dolazio kada bi, primjerice, bila u trgovini pa bi se sestre još nečega sjetile, ili kada bi zvala rodbinu.

No, preko ljeta ju je bila posjetila rodbina iz Njemačke. Već su tada bili donijeli neke nepotrebne darove, a kada su vidjeli da sestra Beba još uvijek koristi taj stari mobitel, čvrsto su odlučili da joj, maltene pod svaku cijenu, trebaju – i to čim prije – dostaviti najbolji, najnoviji mobitel koji se sada može nabaviti.

Sestra Beba im je pokušavala objasniti, ali uzalud. Oni su si to utuvili u glavu i gotovo. Nije njima bilo važno ni to što se ta stara sestra već navikla na nekoliko funkcija koje ima njezin mobitel i što ona ne planira koristiti društvene mreže ili kupovati preko aplikacija.

Rodbina iz Njemačke tada je izvukla svoj as iz rukava: preko novog mobitela sestra Beba bi se mogla čuti preko videopoziva čak i s rodbinom koja živi daleko.

I sestra Beba je pala.

Kada je stigao novi mobitel, koji je zapravo bio noviji i bolji od mobitela koje su druge sestre imale, to je bio događaj skoro kao kada dođe novi član obitelji. Jedna sestra je čitala upute, druga je na internetu tražila snimke sa savjetima za korištenje. Treća je slala poruke svom bratu koji se razumije u tehnologiju, a četvrta je pokušavala osposobiti mobitel po instinktu, bez ikakvih uputa i sličnih stvari.

A sestra Beba je samo stajala sa strane u šoku.

Kada su malo nadošle, pala je odluka da će sestra Iva, najmlađa u samostanu, pomoći sestri Bebi oko mobitela. U to je vrijeme ona trebala pisati seminar za fakultet, pa je ovaj poslić shvatila kao svojevrsni bijeg od te obaveze. Ali kasnije nije bila sigurna je li to uistinu bio bijeg. Jedino je znala da sada umjesto jednog posla ima dva.

Satima je sestra Iva, sjedeći kraj sestre Bebe, spremala kontakte s njezinog starog mobitela u novi. Pri tom je čula brojne priče o tim ljudima, a neke je i morala preskočiti pošto su preminuli. Uz to ju je i naučila kako može zvati ljude preko videopoziva.

„Možda je meni teško ovo raditi, ali još će teže biti tim ljudima koje će ona narednih dana krenuti zvati“, tješila se sestra Iva.

A tako je i bilo. Nakon što je mobitel bio osposobljen, sestra Beba je krenula redom zvati svu rodbinu. Prvo su na tapeti bili oni koji su joj poklonili mobitel i koji su, navodno, bili u najvećoj potrebi komuniciranja sa svojom rođakinjom u samostanu.

Nakon što ih je nekoliko puta nazvala i razgovarala s njima, lijepo su joj objasnili da oni imaju i svoje poslove, da ne mogu toliko često i dugo razgovarati… Stoga je ona krenula češljati imenik redom.

A kada ga je dobrano pročešljala, sestra Iva se sjetila da bi joj mogla instalirati aplikaciju s audiomolitvama i Biblijom u obliku audiozapisa.

Trebalo joj je malo vremena da se nauči, a kada se naučila koristiti tu aplikaciju, možemo reći da je postala prava ovisnica. Čistila je, šetala, prala suđe, zalijevala cvijeće – uz snimke krunica i biblijskih razmatranja.

Tako je jednoga dana odlučila otići u šetnjicu. Malo se zadubila u svoju audiomolitvu i nije ni vidjela da se nebo naoblačilo. Počela je kiša koja se pretvorila u pljusak. „Stat ću tu dok se malo smiri“, pomislila je sestra Beba i stala ispod nadstrešnice jednog bivšeg, zatvorenog kafića. Stajala je tamo i preslušavala molitve i čekala, i čekala, čekala… A kiša nikako da stane. Samo se pojačava.

U jednom trenutku, molitve su stale. Audiomolitve. Mobitel se ugasio, prazna baterija. No, kiša se nije ugasila, i dalje je pljuštala.

Sestra Beba se osvrtala oko sebe, nije znala gdje se točno nalazi. Na ulici nije bilo nikoga koga bi mogla pitati. Nije imala mobitel, odnosno imala ga je, ali kao da nije. Osjećala se kao da stoji na jednom otočiću, na malom komadiću zemlje, dok je oko nje poplava, nabujala rijeka.

U isto vrijeme sestre u samostanu bile su zabrinute – satima nisu vidjele sestru Bebu. Znale su da ju ne smiju dugo ostavljati samu, ali su i znale da ima uz sebe mobitel. Ipak, zvale su je, ali nije se javljala – mobitel joj je bio ugašen. Zvale su i ljude kod kojih bi mogla biti – župnik, pa onda neke ljude koji znaju pomagati oko nekih poslova u samostanu, čak i njezinu rodbinu. Nitko ništa ne zna. Sjećaju se samo da je poslije ručka sestra Beba otišla u šetnjicu.

„Morat ćemo na policiju“, rekla je sestra Jozefina. Ona i sestra Terezija odvezle su se kombijem, a sestra Iva i sestra Marta čekale su u samostanu u slučaju da se sestra Beba vrati.

U međuvremenu je sestra Beba izvadila krunicu iz svog džepa i počela moliti, i to sama, bez ikakve pomoći moderne tehnologije. I tek što je izmolila prva zrna te još nije pravo ni stigla do kraja desetice, eto nečeg njoj dobro poznatog – bijeli samostanski kombi prolazi upravo pokraj nje.

Počela je mahati i vikati, čak je i izašla van svog malog skrovišta, u pljusak. Kombi je odmah stao. Ona je ušla i zadihano sjela na stražnje sjedalo. Vidjela je četiri dobro poznata oka u retrovizoru te je pokunjeno rekla: „Žao mi je… Ispraznila mi se baterija…“

Nakon kratkog trenutka tišine, sve tri su prasnule u smijeh. Ustanovile su da je sestra Beba dobro i vratili su se do samostana. Nisu daleko otišle – mjesto na kojem je sestra Beba čekala bilo je samo jednu ulicu dalje od samostana.

Nakon što su sve sestre sjele za stol i raspravile o problemu mobitela, zaključili su da je bolje da se sestra Beba vrati na onaj stari.

„S tim starim mobitelom je tolike dane provela da vjerojatno na njemu ima više njenog genetskog materijala nego njezina vlastita koprena!“, primijetila je, u svom stilu, sestra Terezija.

Ako želi obavljati videopozive i ostalo tome slično, sestra Beba će posuditi mobitele drugih sestara. Što se aplikacije za molitvu tiče, eksperimentom je dokazala da joj puno bolje ide kad moli na dobar stari način, bez elektronike.

A novi mobitel su prodali. S novcem su kupili novu kosilicu, jer je nakon one kiše trava rasla kao luda. Ostatak novca darovali su centru za liječenje ovisnosti, jer, prema riječima sestre Jozefine, „to je bilo najprikladnije“.

Napomena: ove priče su u potpunosti izmišljene te je svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima slučajna.