Moja se majka prije bila sa mnom igrala igru koja se zvala: “Ali, za volju Božju, to bih mogao i ja biti!”

Sve se ovo dogodilo kad sam imao devet godina. Više se ne sjećam točno, ali mi je još uvijek ostalo u sjećanju kad smo majka i ja jednog lijepog dana išli uzduž ulice. Posve iznenada počeo sam se tresti od smijeha. Kad me je majka upitala što mi je to tako smiješno, pokazao sam joj jako, jako debelu damu koja se upravo pred nama gegala kao šopana patka.

Naglo, kao gromom udarena, majka je stala. Pustila je moju ruku. Ona se nije smijala, a njezine prve riječi – koje ja nisam razumio – zvučale su zlovoljno. Onda se sagnula k meni da je njezino lice bilo posve do mojeg i rekla je: “Ali, za volju Božju, to bih mogao i ja biti! Možeš li, dijete moje, to ponoviti?” Ponovio sam to, ali nisam shvatio što to znači. Tada je majka rekla: “Mi ćemo od toga napraviti igru: uvijek kada vidiš koga da je predebeo ili premršav, krivonog, mrzovoljan ili iznakažen, ili ružan koji slabo uči ili se ne zna ni igrati – onda zamisli da si ti u njegovoj koži, a on da je u tvojoj.”

To mi se svidjelo. I otada sam se uvijek igrao tom igrom i iz godine u godinu u takvim sam situacijama ponavljao: “Ali , za volju Božju, to bih mogao i ja biti!” I tako mi više nije dolazio smijeh, već sažaljenje i poštovanje prema takvim slučajevima.

Gornji tekst je preuzet iz knjige “Primjeri za propovijedi i kateheze” u izdanju UPT-a o kojoj više možete saznati ovdje.