Neki mladi bračni par uđe u trgovinu i počne razgledavati poredane igračke. Bilo je lutki koje se smiju i plaču, bilo je vozila koja se sama pokreću, bilo je čak i malih kuhinja koje automatski pripremaju male torte. No, nisu se uspjeli dogovoriti pa im pristupi prodavačica.

“Vidite”, reče žena, “imamo malu djevojčicu, a mi veći dio dana provodimo izvan kuće.”

Tada upadne muž: “Naša mala se rijetko smije. Htjeli bismo joj kupiti nešto što bi je usrećilo. I tada kad nas nema kod kuće. Nešto što će je razvedriti kad bude sama.”

A prodavačica odgovori:

“Žao mi je. Mi ovdje ne prodajemo roditelje.”

Djeca zahtijevaju mnogo pažnje i ljubavi, pa i onda kad nisu tako malena. Kao što je petnaestogodišnji dječak zapisao u svoj dnevnik: “Htio sam mlijeko — dali ste mi bebiron. Želio sam roditelje — dali ste mi igračke. Htio sam razgovarati — dali ste mi televizor. Htio sam učiti — dali ste mi svjedodžbu. Htio sam ljubav — dali ste mi moral. Želio sam sreću — dali ste mi novac. Tražio sam smisao — dali ste mi karijeru. Želio sam nadu — dali ste mi strah.

Ali jedna je djevojčica ovako doživjela oca: “Moj je otac ujutro izlazio i navečer se vraćao sretan što nas vidi. Kada drugi nisu uspijevali otvoriti bocu, on je to znao učiniti. Jedini se nije bojao otići u mračni podrum po drva. Kada je kiša padala on je odlazio po automobil. Ako je netko bio bolestan, on je jurio po lijek. Bojala sam se drugih ljudi, ali ne i svoga tate. Jednom sam mu pripravila čaj. Bila je obična zagrijana voda s šećerom. On je sjedio kraj mene, ispio šalicu i govorio kako je to ukusno. Kada sam imala devet godina, jednog jutra tata nije mogao ustati. Odnijeli su ga u bolnicu i nije više došao kući. Nisam slutila da će me njegova smrt tako pogoditi. Ni danas ne znam razloge za to.”

Ljudevit Anton Maračić